Zbog svojih sastojaka, sirova dinja postaje nezaobilazna u pravilnoj prehrani. Kao sastojak svježih voćnih salata, u glavnim obrocima ili međuobrocima, uvijek je dobrodošla kao desert ili samostalno jelo. Za osvježavajući ljetni napitak, u sok od svježe iscijeđene dinje dodaje se mineralna voda.
Odličan hladni pire može se dobiti miksanjem dinje i oljuštene breskve u koji se može dodati med i limun po želji. Narezana dinja može se kombinirati sa jogurtom i nasjeckanim listićima mente. Voćna salata može se servirati u polovici izdubljene dinje.
Dinju svakako treba uvrstiti u uži izbor namirnica koje možete sigurno koristi na dijeti za mršavljenje. U svakoj je dijeti odlično rješenje, a budući da sadrži veliku količinu vode, utažuje žeđ.
Dinja je dosta hranjiva, a ujedno i niskokalorična zbog visokog udjela vode (oko 85-90%). Sadrži 9 % šećera, ima 34 kcal na 100 grama jestivog dijela.
Koštice dinje se mogu koristiti u prehrani, i to osušene. One se preporučuju osobama koje boluju ud bolesti bubrega. U sjemenkama ima vode, dušičnih spojeva, fitina i masnih kiselina. U narodnoj medicini koriste se za osvježenje i psihičko smirenje, pomažu kod upale žučnih i mokraćnih puteva, probavnih smetnji te kod uboda i opekotina.
Plod dinje je ovalnog oblika. Obično je dug 15-22 cm, a težak 1-2 kg. Ima jako lijep miris i okus. Tvrda kora može biti glatka, naborana ili mrežasta s režnjevima. Unutrašnji, jestivi dio najčešće je narančaste ili svjetlozelene boje, a šupljina je ispunjena sjemenkama. Stablo je visoko 2-3 m. Tamnozeleni cjeloviti listovi su po rubovima nazubljeni. Naizmjenično su poredani na dugačkim peteljkama.
Plod dinje sadrži 95% vode, 1% bjelančevina, 5,5% šećera, 1 g biljnih vlakana, limunsku kiselinu i eterično ulje. Od vitamina sadrži jako puno karotena , vitamin B i vitamin C, a od minerala bogata je kalijem, fosforom, magnezijem, kalcijem, željezom, cinkom i bakrom. Energetska vrijednost u 100 grama iznosi 100 kj (24 kcal).
Od plodova se često pravi kompot i marmelada. Osim toga, koristi se u pripremi voćne salate, iako nije voće. U egzotičnim kuhinjama se priprema salsa, umak od kockica dinje. Taj umak se poslužuje uz ribu i piletinu s roštilja. U Indiji se uz piletinu poslužuje ljuti curry od dinje. Kuglice od dinje često se dodaju pićima.
Dinja ima jako pozitivne učinke na zdravlje organizma. Štiti organizam od kardiovaskularnih bolesti i starenja. Potiče rad bubrega, te pomaže u smanjenju tjelesne težine. Zbog dosta karotena u sebi, dinja se smatra antikancerogenom hranom. Oblog od iscijeđenog soka dinje ili od naribane dinje služi za otklanjanje boli. Sadrži veliku količinu beta-karotena te stoga može zaštititi od zračenja sunca i sunčevih opeklina, koji također štiti i oči. U studiji gdje se ispitivala povezanost između prehrane i operacije očne mrene, istraživači su pronašli da osobe koje prehranom unose dinju imaju manju vjerojatnost od ove operacije. Bogatstvo antioksidanata u dinji – beta-karoten, vitamin C, drugi antioksidanti – pomažu organizmu u zaštiti od slobodnih radikala koji oštećuju sve stanice u tijelu. Vitamin C iz dinje ima kritičnu ulogu za zdravlje imunog sustava, stimulira bijela krvna zrnca u borbi protiv infekcije, direktno uništava bakterije i viruse, i regenerira vitamin E nakon njegove borbe sa slobodnim radikalima. Jedna šalica nasjeckane dinje sadrži dnevnu potrebu na vitaminu C. Dinja je dobar izvor vitamina B6 (piridoksin), folne kiseline i vitamina B3 (nijacin). Kombinacija ovih B vitamina sa vlaknima iz dinje pridonosi dobrom iskorištenju ugljikohidrata. Kako ovi vitamini sudjeluju u metabolizmu ugljikohidrata, a vlakna iz dinje osiguravaju postupno oslobađanje šećera u krv, nakon konzumacije dinje razina šećera u krvi ostaje prilično stabilna. Od minerala, dinja sadrži dosta kalija, kalcija, magnezija i fosfora.
Kod kupovine, važno je pronaći zrelu dinju dobre kvalitete što ponekad može biti težak zadatak jer se dinje beru još nezrele. Ovi će pokazatelji pomoći u potrazi: kada lupite dinju i čujete šuplji zvuk, ona je prošla prvi test. Zatim treba testirati težinu: ona koja se čini najtežom za svoju veličinu bit će bolja. Dinja ne bi smjela imati oštećenja kore, ili mekana mjesta na kori. Crte na kori dinje ne bi smjele biti zelene već žute. Dio oko peteljke trebao bi biti malo uvučen, a suprotna strana lagano mekana i mirisanjem biste trebali osjetiti ugodnu aromu zrelog ploda.
Zrela dinja ima više antioksidanata: istraživanje iz Austrije pokazuje da najzrelije voće, gotovo na točci kvarenja, ima najvišu razinu antioksidanata. Ključni proces je promjena boje koja se događa u trenutku pune zrelosti plodova, slično kao što se ujesen zeleno lišće poprima žute, narančaste i crvene tonove. Znanstvenici su otkrili bezbojne produkte raspada klorofila u lišću, tzv. polarne nefluorescentne metabolite klorofila, koji sadrže 4 pirolna prstena (kao klorofil i hem). Nakon istraživanja jabuka i krušaka, polarni neflourescentni metaboliti klorofila, pronađeni su i u zrelim plodovima, u kori i mesu tik ispod kore – ovi su spojevi ekstremno jaki antioksidansi, a kada su konzumirani daju isti učinak i u našim tijelima. Vjeruje se da se ovi spojevi nalaze u svom zrelom voću, pa tako i zrelim dinjama.
Ako se dinja ostavi na sobnoj temperaturi nekoliko dana, ona će sazrjeti i postati sočnija. No, možete je ostaviti samo ako je neoštećena. Tek kada sazrije, može se dalje čuvati u hladnjaku. Dinja koja je razrezana, treba se zatvoriti u kontejner ili omotati u foliju jer izlučuje plin etilen koji može utjecati na okus i miris drugog voća i povrća. Američka i Kanadska agencija za hranu ne dozvoljava konzumaciju nasjeckane dinje, koja je ostavljena na sobnoj temperaturi više od 2 do 4 sata, jer je moguć rizik kontaminacije salmonelom. Kako su bakterije prisutne na kori dinje, važno je da se dinja opere prije rezanja. Jednom rezana dinja treba biti skladištena u hladnjaku cijelo vrijeme. Znanstvenici američkog USDA Agricultural Research Service pronašli su da dinja koja je porezana ispod vode poništava signale koje biljne stanice šalju u trenutku ozljeđivanja, kao što je to kod rezanja, te na taj način, razrezana dinja treba duže vremena da se pokvari. Razina raznih tvari u razrezanoj i odmah ohlađenoj dinji minimalno se mijenja u narednih 6 dana: razina vitamina C šestog dana je 25% manja, razina karotenoida je 10-15% manja, a nema značajnijih promjena u fenolnim fitotvarima.
Dinja se obično ne svrstava u alergene namirnice, no sadrži dosta oksalata i purina. U ovogodišnjem američkom izdanju „Vodiča za pesticide“ nalazi se u prvih 12 namirnica po prisustvu rezidua pesticida. Prekomjerno jedenje dinja može kod osjetljivih osoba izazvati teškoće u trbuhu, grčeve, nadimanje i proljev. Dinja u velikim količinama ne preporučuje se osobama boluju od šećerne bolesti.
Recept za njegu suhe kože lica: u iscijeđeni sok dinje dodaju se jednake količine mlijeka i ružine vodice; dobiveni losion služi za mazanje lica; ostavlja se na koži 20 minuta, i zatim ispire mlakom vodom.
Recept za akutne upalu žučnog mjehura: u cijeloj sezoni sazrijevanja dinja (sve dok ima dinja) treba ih jesti tri puta dnevno.
Recept za obloge kod opeklina i uboda: oblozi se rade od iscijeđenog soka dinje ili od izribane dinje; stavljaju se na bolno mjesto.
(lat. Cucumis melo) jednogodišnja je biljka koja se ubraja u porodicu Cucurbitaceae (red krastavaca, a sa lubenicom je u dalekom srodstvu) te bi se stoga trebala smatrati povrćem. Međutim, mnogi smatraju da je dinja voće. Uzgaja se uglavnom u Aziji, SAD-u, Meksiku, ali i u mnogim mediteranskim zemljama. Naziva se još dina, melon, pekun, pipun i pepun. Uzgaja se u vrtovima i na plantažama. Cvate na početku ljeta, a bere se u jesen.
Dinja ima odvojene muške i ženske cvjetove na istoj vriježi. Prvo se razvijaju muški cvijetovi, koji najčešće rastu na glavnoj vriježi, dok ženski cvijetovi cvjetaju na bočnim vriježama. Sastoje se od svjetlozelenih lapova i pet međusobno sraslih latica žute boje. Ženski cvijetovi imaju tučak s 3-5 dijelova, a muški 3-5 prašnika.
Smatra se da dinja potječe iz Azije. U Kini je bila poznata već 1000. g. p. n. e. U Bibliji se spominje da su Izraelci, kada su napustili Egipat i s Mojsijem četrdeset godina lutali pustinjom, žalili za svojom omiljenom hranom, a posebice dinjom. Slike iz gradova Herkulanuma i Pompeja (79. g.) su dokaz da su i Rimljani poznavali dinju.
Izvor: Nutricionizam