Marelica se koristi u proizvodnji džemova, sokova, marmelada i likera. Marmelada od marelica je nezaobilazni sastojak Saher-torte. Sjemenka marelice se upotrebljava u proizvodnji amaretta (poznatog italijanskog likera), međutim, zbog visokog sadržaja amigdalina (cijanogenetski glikozid, koji se pod djelovanjem enzima raspada u otrovnu cijanovodoničnu kiselinu(HCN)) od oko 8%, nepreporučuje se upotreba većih količina sjemenki.
(lat. Prunus armeniaca) biljka je iz porodice Rosaceae. Poznata je još kao Armeniaca vulgaris ili “Armenska šljiva”, pošto su stari Rimljani smatrali da potječe iz Armenije. No, danas se obično misli da je prava domovina marelica sjeverna Kina i Kirgistan.
Marelica je listopadno drvo srednje veličine, guste, široke krošnje. Naraste od 8-12 m visoko. Listovi su joj srcoliki, malo zašiljeni na vrhu, dugi oko 8 cm, a široki od 3-4 cm. Cvijetovi su bijeli ili ružičasti. Plod joj je sličan breskvi ili nektarini, žute ili narandžaste boje, ponekad s crvenim sjajem. Površina ploda je glatka i gotovo bez dlačica. Marelice su koštunjičavo voće, u sredini ploda nalazi se tvrda košpica, koja sadrži sjemenku.
Marelica je poznata još za vrijeme Rimljana. Danas se uzgaja u cijelom svijetu, najviše u Iranu, Turskoj i zemljama Mediterana. Iako se smatra da je marelica suptropska biljka, ona je više prilagođena regijama s hladnim zimama. Tako npr. marelica može podnijeti temperature i do -30 °C, no limitirajući faktor u rastu marelica su proljetni mrazevi. Pošto cvjeta vrlo rano, rani mrazevi mogu uništiti cvijet marelice. Marelicu su prenijeli u Ameriku španjolski misionari. Najveći svjetski proizvođač sušenih marelica je Turska.
