je prema statističkom biltenu OIV-a 1995. godine imala 35.000 ha vinograda pod europskom lozom. Te je godine prema istim izvorima proizvedeno 1.907.000 dt grožđa i 900.000 hl vina, od čega je 696.000 hl izveženo, a samo 32.000 hl potrošeno na domaćem tržištu.
Prema istom izvoru, površine pod v.l. u 2001. god. smanjene su i iznosile su 31.820 ha, proizvodnja grožđa je te godine bila 2.267.000 dt, a proizvodnja vina oko 1.000.000 hl. Izvoz vina od 1999. do zaključno 2001. registriran je u količini od 805.000 hl. Površinama i proizvodnjom grožđa i vina Makedonija još nije dosegla razinu iz predfiloksernog razdoblja kada je, kako se navodi u dokumentima o prošlosti makedonskog vinogradarstva i vinarstva, pod lozom bilo čak 50.000 ha, ali je zato četverostruko povećala vinogradarske površine u odnosu na 1939., kada su one bile spale na svega 8.445 ha. Ako se tome doda i podatak da se sada oko 40% svih vinogradarskih površina nalazi u vlasništvu velikih organizacija, tehnički i tehnološki suvremeno opremljenih, lako je zaključiti kolik je to napredak. Velike vinogradarsko vinarske tvrtke koje su u procesu privatizacije postale vlasnicima dosašnjih društvenih plantaža i vinarija znaju da će jedino unaprjeđenjem kakvoće svojih proizvoda, grožđa i vina, biti u stanju zadovoljiti sve zahtjevnije svjetsko tržište. To je razlog da se obnova vinograda temelji na prilagođavanju sortimenta novim zahtjevima, kao i da se uvođenjem hladne fermentacije, njegom vina u drvenom suđu i drugim postupcima suvremene tehnologije unaprijedi kakvoća vina. Hrvatska tvrtka Istravino (u sastavu Rotoprometa iz Zagreba) preuzimanjem Vizbe Valandovo (u čijem sastavu je oko 900 ha vinograda na pet plantaža i uz ostalo značajna proizvodnja vina (od čega samo vranaca oko 5.000.000 l) započela je sa takvim aktivnostima. Takve mjere i na drugim proizvodnim mjestima uskoro će promijeniti sliku o vinogradarstvu i vinarstvu ove Republike.
Vinogradarski, Makedonija je do sada bila podijeljena u tri rajona. Pčinjsko-osogorski rajon ima četiri vinogorja (kumanovsko, kratovsko, kočansko i pijanečko), povardarski rajon šest (skopsko, titoveleško, gevgelisko-valandovsko, strumičko-radovičko, ovčepolsko i tikveško), kao i pelagonijsko-pološki rajon (prilepsko, bitolsko, prespansko, ohridsko, kučevsko i tetovsko vinogorje). Pretežiti dio vinograda u Makedonije zasađen je na područjima s nadmorskom visinom između 200 i 500 m, dok se manji nalazi na nižim (Gevgelija 60 m) odnosno višim položajima (Prespa i Ohrid 820 m). Manjak vodenog taloga koji je, k tome, u tijeku godine i loše raspoređen (Štip s tek oko 500, a Debar s 950 mm/god.) i suptropska ljeta nameću potrebu navodnjavanja, koje se provodi uspješno, naročito u nasadima za proizvodnju stolnog grožđa. U strukturi cjelokupnog vinogradarstva značajno mjesto zauzimaju zobatice (gotovo polovicu svih površina). Pretežito se uzgaja afus-ali (oko 50%) i druge bijele sorte (belo zimsko, kraljica vinograda, šasla bijela, sultanina, italija) zajedno oko 25%, dok na crne sorte (kardinal, muškat hamburg, alphonse lavallée i dr.) otpada tek jedna četvrtina svih površina stolnoga grožđa. Zahvaljujući idealnim prirodnim uvjetima i, dakako, marljivu radu vinogradara, urodi zobatica su rekordni (od 200 do 300 dt/ha, a kod nekih sorata, npr. belo zimsko i do 500 dt/ha), a kakvoća, bez obzira na velik rod, iznimno je dobra. Među moštenicama prevladavaju crne sorte (više od 80%). Najviše se uzgaja vranac, koji zauzima polovicu tih površina, a slijede ga prokupac, kratošija, merlot, stanušina, plavac mali, gamay, rafošk i velik broj drugih, najvećma kvalitetnih sorata. Među bijelim sortama smederevka, je na više od pola, dok se na drugoj polovici tih površina uzgaja žilavka, tal. rizling, belan, rkaciteli i velik broj drugih kvalitetnih sorti. Najveći vinogradarski i vinarski pogoni (vinogradarski kompleksi i vinarski podrumski kapaciteti) u Makedoniji su u Kavadarcima, Velesu, Valandovu, Negotino, Skoplju, Gevgeliji, Strumici, Sv. Nikoli, Štipu, Kumanovu, Bitoli, Radovišu, Prilepu, Bogdancima i u Kočanima.
Afus-ali je najpoznatija zobatica (odnosno stolna sorta v.l.) u svijetu i na našem tržištu. Veliki grozdovi (primjerice, u klimatskim prilikama otočića Suska) što sazrijevaju u drugoj polovini rujna imaju krupne žutozelene bobice prijatna okusa. Dobro se čuva u hladnjačama, pa se stoga najčešće baš ova sorta prodaje do kasne zime. Na otoku Susku gdje je polovicom XX. stoljeća bila vodeća zobatica (i gdje je uzgajana na 1,5% ukupnih vinogradarskih površina t.j. na oko 4,2 ha), zovu je boldun, u Italiji regina, u Francuskoj dattier de beyrouth, u Bugarskoj bolgar itd.
Kraljica vinograda je rana bijela zobatica koju je uzgojio mađarski selekcionar Mathiasz Janoš 1916. god. (križanjem sorte kraljica elizabeta s čapskim biserom, sortom koja je također njegova selekcija). Mađarsko joj je ime Szälökertek kiralynöje muskataly. Rodi obilno, a u nas sazrijeva krajem srpnja ili u prvoj dekadi kolovoza. Osjetljiva je na sivu plijesan. Ako prezrije mijenja okus i miris i time gubi na kakvoći.
Sultanina istoznačnice (u SAD thompson seedless, u Ukrajini i Rusiji te u Iranu kišmiš bijeli) je najrasprostranjenija sorta bijeloga grožđa iz kojeg se, u prvom redu proizvodi suho grožđe (grožđice), ali služi i kao zobatica, rjeđe i kao moštenica. Postoje brojni klonovi ili možda slične sorte istog imena, pa tako npr. uz s. bijelu (ovalnu pravu) postoje još i s. ljubičasta, s. crna, s. mala, s. stronghylorrax ili sultana i dr. Najviše se uzgaja u Kaliforniji (SAD), zatim u Aziji (Turskoj, Iranu i Ukrajini), Australiji, Južnoafričkoj Republici, a na Europskom kontinentu najviše u Grčkoj. Napomenimo još i to da je sultanina “majka” mnogih novonastalih križanaca (najpoznatije selekcije su one od prof. Olma sa sveučilišta Davis-Kalifornija i prof. Gargiulo, Mendoza-Argentina).
Italija vrlo cijenjena zobatica. Ponegdje (poglavito u Italiji) je zovu i “Pirovano 65” (po tal. selektoru Pirovanu koji ju je uzgojio). Zbog kakvoće i drugih dobrih osobina, vodeća je u Italiji, gdje je skoro u potpunosti potisnula donedavno vodeću reginu odnosno afus-ali. Kao i spomenuta afus-ali pripada stolnim sortama kasnijeg sazrijevanja.
Kardinal (cardinal crveni) i kod nas dobro poznata (kalifornijska) vrlo rana zobatica modro-crvenih bobica, čija je gospodarska vrijednost značajna zbog toga, jer dozrijeva u našim prilikama u doba ljetne turističke sezone. Nastala je 1939. godine križanjem sorata flame tokay i alphonse lavallée, a u Europu je stigla tek poslije završetka II. svjetskog rata (1946.). Ako se uzgaja tamo gdje joj je i mjesto, a to su u našim prilikama južna vinogradarska područja (regija Primorske Hrvatske, kamo ju je prvi puta donio naš ampelograf Jelaska, Marcel), izbjeći će se štete od zimskog smrzavanja i od gljivične bolesti sive plijesni. Ako u doba sazrijevanja padne kiša, kožica bobice uz peteljčicu kružno pukne, a na to mjesto nasele se gljivice botritisa i pepelnice, uzrokujući propadanje i kvarenje. Rješenje je hitna, makar i prijevremena berba i preradba grožđa uz pojačano sulfitiranje radi proizvodnje vinskog alkohola, kako bi se spasilo što se spasiti dade. Naime, u pripremi su propisi prema kojima se iz stolnog grožđa neće smjeti za tržište proizvoditi vina.
Muškat hamburg ubraja se među najpoznatije i najraširenije zobatice. Uzgojen je u Engleskoj, (u stakleniku) otkuda se proširio po cijelom vinogradarskom svijetu. U Makedoniji dospijeva koncem kolovoza, a u sjevernoj Dalmaciji deset do petnaest dana poslije. Rastresiti grozdovi s tamnomodrim bobicama, neujednačene veličine koje su vrlo sočne, ukusne, aromatične i slatke, pa se upravo zato iz njegova grožđa, koje rodi redovito i obilno, ponekad proizvodi i vino.
Alphonse lavallée (čit. alfons lavale) je crna, po dobi dozrijevanja kasna zobatica porijeklom iz Alžira, koju se zbog osjetljivosti na niske zimske temperature i kasno dozrijevanje preporuča saditi kod nas u južnim vinogradarskim područjima.
Vranac je najpoznatija crnogorska sorta iz koje se od davnina proizvodilo osebujno, nadaleko znano crno vino. Zbog sposobnosti da u grožđu nakupi visok sadržaj šećera (od 20 do 25%), da redovito i dobro rodi, da iz njegova grožđa proizvedeno vino ima cijenjenu tamnocrvenu do ljubičasto modrocrvenu boju uz visok sadržaj alkohola (od 12 do 13,5%vol.) i ekstrakta (između 25 i 30g/l), a u mirisnookusnoj sferi izrazit i ugodan vinski karakter, uzgoj mu se proširio u Makedoniji i u Republici Hrvatskoj. Pravilnikom o Nacionalnoj listi v.l. u RH. (NN 159/04.), ovaj je kultivar uvršten među preporučene samo u podregiji Sjeverna Dalmacija, dok je u svim drugim vinorodnim područjima njegov uzgoj dopušten do gospodarske amortizacije, i nakon toga se više ne bi smio saditi. O uvedbi (introdukciji) ove sorte u vinogorje Dalmacije zacijelo će valjati puno toga mijenjati. Naime, v. iziskuje vrlo suhu klimu s niskom relativnom vlažnošću zraka što nije slučaj za kraška polja Dalmatinske zagore. Zbog vrlo niske otpornosti na otkidanja bobica od peteljčica kada grožđe sazrije i poglavito u doba kišnih razdoblja i makar i kratkotrajnih ljetnih nevera (koje u Dalmaciji i u drugoj polovici kolovoza, kada sazrijeva nisu rijetkost) velik se dio uroda (bobica) trajno izgubi pa postoje i takva mišljenja prema kojima u dalmatinskom sortimentu ovoj sorti uopće nema mjesta. Ako se berba obavi na vrijeme, moguće je izbjeći opisane štete. U RH kvalitetno suho vino vranac proizvodi se i nudi tržištu iz vinogorja Imotski i Vrgorac. Ostali proizvođači to vino prodaju većim vinarijama ili ga sami koriste u sljubljivanju s crnim vinima.
Prokupac je sorta crnog grožđa, koja se najviše uzgaja u Srbiji i Makedoniji. Iz njena grožđa proizvode se istoimena svijetlije obojena rujnocrvena stolna i kvalitetna pitka crna (crvena) i ružičasta (rosé) vina.
Kratošija crnogorska vrlo kasna rodna vinska sorta crnog grožđa koja se uzgaja i u Makedoniji, ali i u nekim krajevima Dalmacije, gdje se (prema S. Buliću) najčešće zvala kratkošija. To drugo ime ovog kultivara prisutno je i u Crnoj Gori, gdje ju smatraju autohtonom i gdje se razlikuju njena tri tipa; kratošija crna, kratošija krupna i kratošija sitna. Suvremenim molekularno genetičkim postupcima determinacije utvrđeno je da je identična sa Zinfandelom, Primitivom i crnjenkom kaštelanskim (za koji postoje u Dalmaciji i brojne druge istoznačice (tibidrag, tribidrag, pribidrag, zibidrag, grbić). Vina proizvedena iz njena grožđa dobro su obojena, jaka, ekstraktna, skladno kisela i zbog toga pitka. Bez obzira nato, u proteklih pedesetak godina površine pod tim kultivarom nisu se povećavale kao pod jednom drugom, također autohtonom crnogorskom sortom – vrancem. Obnovom vinogradarstva na području Republike Makedonije nakon II. svjetskog rata, među brojnim vinskim kultivarima crnog grožđa sađena je i kratošija, pa su na tržištu tadašnje države bile najpoznatije tikveška, štipska i valandovska kratošija. Pretežni dio proizvedenog grožđa kratošije u Crnoj Gori sljubljuje se s drugim kultivarima crnog grožđa, ponajviše s vrancem.
Stanušina je autohtona makedonska sorta crnog grožđa uzgoj koje je pretežito lociran u ohridskom i tikveškom vinogorju. Vinima iz njena grožđa nedostaje kiselosti, pa se vrlo često prerađuje s ostalim crnim sortama toga kraja (prokupac, kratošija i dr.).
Gamay (čit. game), je vinska sorta crnog grožđa, koja je kod nas u podregiji Istri (i to jedan od klonova ove sorte) poznatija pod imenom borgonja crna. Ovdje valja istaći da je naziv borgonja i borgonja crna sinonim odnosno istoznačnica za sortu i kod nas poznatiju pod imenom frankovka, što je dokazano suvremenim i pouzdanim molekularno-genetičkim postupcima determinacije sorata. Prema Pravilniku o Nacionalnoj listi dopuštenih kultivara vinove loze u RH (NN 159/04.) iz njena je grožđa dopušteno proizvoditi vina s k.z.p. i u podregiji Podunavlje.
Refošk (tal. refosco) je vrlo stara sorta crnog grožđa, pa mnogi misle da je to isto što i Vinum pucinum što ga spominje Plinije, ali takve pretpostavke do sada nisu dokazane. U našoj se literaturi pretežito naziva teran-rafošk (odnosno teran-refošk), i opisuju se dva podvarijeteta ove sorte; teran koji ima zelenu i rafošk (odn. refošk) koji ima crvenu peteljku. Znanstvenim radom V. Vivode dokazuje se da je teran jedna sorta (i to su ona dva podvarijeteta ili, prema novijoj terminologiji dva klona, teran sa zelenom i teran s crvenom peteljkom, ali oba s runjavim naličjem lista), a da je rafošk sasvim druga sorta (kojoj, uz to što je naličje lista glatko, pripadaju i druga svojstva, pa čak i u odnosu na teran i pripadnost sasvim drugoj skupini prolesu ekotipu). Po dobi sazrijevanja r. je raniji, a po rodnosti slabiji od oba klona terana, međutim, kakvoćom vina ih nadilazi.
U pogledu imena ovog kultivara valja istaći da je, prema tvrđenju prof. Vitolović Viktora, (koji je rođen u vinogradarskoj obitelji u Istri – Sovinjak, gdje je pohađao osnovnu školu, a nakon toga gimnaziju u Pazinu i to prije okupacije Istre do koje je došlo nakon I. svjetskog rata) od davnina upotrebljavani hrvatski naziv za tu sortu bio rafošk (kojeg u Italiji nazivaju refosco,) te da se od početka XX. stoljeća sve češće i kod nas (pod utjecajem školstva koje se do kraja II. svjetskog rata nije provodilo na jeziku većinskog naroda , kao i zbog zabrane uporabe hrvatskog jezika) rafošk sve češće naziva refošk. Kao što je već opisano, tvrdnja da su teran i rafošk jedna te ista sorta sa dva klona (teran sa zelenom, rafošk sa crvenom peteljkom) povremeno je izazivala sumnju, a vjerodostojan i skori odgovor na ovo pitanje očekuje se od istraživanja koje je u tijeku i koje se temelji na molekularno-genetskim postupcima determinacije sorata.
Smederevka bijela vinska sorta grožđa koju u Bugarskoj i Grčkoj zovu dimiat, u Ukrajini galan, u Turskoj dertonija itd., što govori o njenoj rasprostranjenosti. Osim u okolici Smedereva – Srbija (po kojem je i dobila ime pod kojim je znaju i drugi narodi), zbog velike rodnosti i sposobnosti da poboljša svježinu (kiselost) vinima kojima ta svojstva nedostaju, uzgaja se i u vinogradima Makedonije, Crne Gore i Hercegovine. Kod nas se manje proizvodi (Slavonija), a zbog uvoza više pije, jer zbog svoje slamnatožute boje, kiselkasta okusa i niske alkoholnosti (od 10 do 11 % vol.), te uvijek konkurentne cijene ulazi u sastav stolnih vina što ih na ovom tržištu nude velike vinarske organizacije.
Žilavka autohtona hercegovačka vinska sorta dobre i redovite rodnosti, te sposobnosti nakupljanja šećera u grožđu, koji u dobrim godinama dostiže i do 25 %. Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić (1338.-1391.) u povelji Čitluku (1353.) spominje vino žilavku, a to je dokaz da je ono i tada bilo hvaljeno i cijenjeno. Bečki dvor 1886. godine u blizini Mostara osniva vinogradarsko-vinarsku stanicu s podrumom iz kojeg se opskrbljuje vinom. Samo desetak godina kasnije za vino žilavku pročulo se i izvan granica njene domovine zahvaljujuć priznanjima koje su joj dodjeljene na ocjenjivanjima u Budimpešti (1896.), Bruxelles-Tervueren-u (1897.), Londonu, Marseilleu, Parizu i ponovno u Beču (1898.). Na temeljima spomenute stanice, koja je kontinuirano nastavila s proizvodnim i stručnim radom, a nakon II. svjetskog rata okupljanjem u zajedničku radnu organizaciju i drugih novoizgrađenih industrijskih vinarija, utemeljen je hercehovački poljoprivredni kombinat (Hepok) čija su vina pod imenom Žilavka Mostar od 1975. godine na prostorima tadašnje države bila najpoznatija i najcjenjenija. Naime, upravo je Žilavka bila 1970. godine, na kontinentalnim vinorodnim prostorima bivše SFRJ, (a nakon dingača, postupa i pošipa) prvo zaštićeno čuveno (vrhunsko) bijelo vino. Proizvodila se je preradbom grožđa žilavke u kojem je bila sljubljena dopuštena i preporučena manja količina (također autohtonih) sorata krkošije (oko 20 %) i bene (do 10 %). Odnos tih pratećih sorti u vinu žilavka promijenjen je zbog promjena sortimenta nakon podizanja novih plantažnih vinograda, a na te promijene su utjecale i nove zakonske odredbe prema kojima se vino smije označavati imenom kultivara, ako je njegov sadržaj najmanje 85 % i ako je vino i nakon takva sljubljivanja zadržalo sortne karakteristike. Pravilno proizvedeno i njegovano vino žilavke je zelenkastožute boje, srednje alkoholnosti (obično do 12 % vol.) i skladne kiselosti (koja nerijetko dosiže i 7 g/l), s izrazitom ugodnom sortnom aromom i punoćom. To su značajke vrhunske žilavke iz Hercegovine od kojih su mnoge, nagrađivane zlatnim odličjima. Valja međutim istaknuti da se ova sorta (iako u znatno manjem obujmu) uzgaja i u susjednim vinogorjima Dalmacije, a posebno se njen uzgoj znatno razvio u Makedoniji. Kvaliteta vina žilavke iz tih drugih, naročito iz područja Makedonije, podosta se razlikuje od one što se proizvodi na hercegovačkim skeletnim i tlima bogatim vapnom, i to i u sastavu (manja kiselina a veća alkoholnost) i s obzirom na degustativne karakteristike. Vino žilavka je autohtono bijelo vino, dobar glas kojega se s pravom pročuo u cijelom vinarskom svijetu.
Belan makedonski naziv za španjolsku vinsku sortu garnaha branka, koja je poznatija pod francuskim imenom grenache blanc (grenaš bijeli). Uzgaja se u Makedoniji. Rodnost joj je redovna i obilna, a sadržaj šećera u grožđu vrlo visok, pa su vina belana alkoholna i teška, za suvremene prohtjeve možda i nedovoljno kisela.
Rkaciteli gruzijska i moldavska sorta bijeloga grožđa iz koje se npr. u Makedoniji proizvode istoimena vina specifične arome i s izrazito visokim sadržajem ukupnih kiselina, zbog čega pretežito služi za sljubljivanje s kvalitetnim vinima kojima ova osobina nedostaje. U Hrvatskoj je ovaj kultivar (Pravilnikom NN 159/04.) svrstan među dopuštene u podregiji Sjeverna Dalmacija.
Izvor: http://vinopedia.hr
