S proizvodnjom od 5.173.000 hl vina godišnje (prosječno u 1993./1995.) i stalnim povećavanjem te proizvodnje koja je u razdoblju 1999.-2001. dosegla 8.912.600 hl, a 2004. čak 13.881.000hl vina godišnje, Australija pripada redu značajnih svjetskih proizvođača.
Pretežiti dio vinogradarske i vinarske proizvodnje nalazi se u državama South Australia (6 vinorodnih zona, a to su Adelaide Hills, Barossa Valley, Clare Valley, Coonawarra, Padthaway i McLaren Vale), Victoria (veći broj vinorodnih zona i to Geelong, Goulburn Valley, Grampians, Rutherglen, Yarra Valley Pyrenees, Mornington Penninsula, Gippsland i Macedon) i New South Wales (7 vinorodnih zona, od kojih su najznačajniji Hunter Valley, Mudgee, Cowra, Orange i Hilltops), dok je u ostalim državama Australske zajednice (Commonwealth of Australia) ta proizvodnja zbog klimatskih razloga, neznatna (Queensland i Western Australia s nekoliko zona uzgoja loze, i to Granite Belt te Margaret River i Swan Valley) ili te proizvodnje nema (Northern Territory). Loza se uzgaja i vino proizvodi i u najmanjoj i najjužnijoj australskoj državi – Tasmaniji, koja ima hladnije klimatske uvjete, najsličnije onima u hladnijim evropskim područjima.
Prema najnovijim podacima, Australija ima oko 60 vinogradarskih regija te 103 „defined geographic indications”, za distrikte koji obuhvaćaju zone, regije i podregije, a o kojima odlučuje Geographical Indications Committee of the Australian Wine and Brandy Corporation.
Specifičnost ovoga kontinenta jest da na njemu nije uspijevala samonikla loza, pa su prvi nasadi u blizini Sydneya podignuti tek 1788. Vlasnici mnogih australskih nasada su i doseljenici Hrvati, naročito iz Dalmacije, koji su ponešto vinogradarskoga umijeća donijeli iz starog zavičaja, a zatim u novim uvjetima to unaprijedili i osuvremenili. Najviše se uzgajaju sorte rizling talijanski, chardonnay, chenin blanc, sauvignon bijeli, marsanne, semillon, shiraz (syrah), cabernet sauvignon, pinot crni, pedro ximenez, carignan i grenache, također tempranillo, zinfandel, i iz njihova grožđa proizvode bijela i crna suha i slatka vina. Od specijalnih vina najpoznatiji je tzv. Australian sherry wine, zatim likerska muškatna vina, alkoholizirana vina tipa port, odnosno slatka vina na bazi grožđa cabernet sauvignona. Vinogradarske površine i proizvodnja vina u Australiji u stalnom su rastu, a jednako tako raste i potrošnja (od 18,12 litara u 1995. na 20,56 l/cap. u 2001. i 21,9 l/cap. u 2004. god.) i izvoz (od 249.000 hl godišnje u razdoblju 1986.-1990. na 3.750.000 hl u 2001., te 4.715.000 hl/2002., zatim 5.365.000/2003. i 6.457.000/2004.), što je najbolji dokaz procvata ove gospodarske grane.
Rizling talijanski (rizling italski ili graševina) naziv je bijele vinske sorte (tal., riesling italico, njem., Welschriesling, mađ., olaszrizling, slovenski, rizling laški itd.) čije bi ime i na hrvatskom jeziku, umjesto pogrešno rizling talijanski, valjalo zvati rizling italski (Italici su uz Latine, Umbrijce, Etrušćane i druge skupine, jedan od naroda koji su još pred oko 4.000 godina naselili Apeninski poluotok i koje su u petom stoljeću pr. Krista pokorili Latini).
Chardonnay (čit. šardone), franc. vinska sorta bijelog grožđa koju su pred dvadesetak i više godina mnogi ugledni ampelografi poistovjećivali s pinotom bijelim. Drugi su pak tvrdili kako taj kultivar sa sortama; pinotom bijelim, pinotom sivim i pinotom crnim nemaju rodbinske veze. Te su zablude tek pred dvadesetak godina (točnije 1999.) razjasnili (molekularno-genetskim postupcima) znanstvenici Bowers i suradnici utvrđujući da je jedan od roditelja tog vrlo cijenjenog i rasprostranjenog kultivara iz skupine pinota, a drugi sorta bijelog grožđa biela belina velika koja se je uzgajala u XIX. i ranijim stoljećima u Hrvatskoj. Osim u hrvatskim vinogorjima koja se nalaze u području današnje hrvatske kontinentalne regije, gdje je u prošlosti bila među vodećima, uzgajala se je i na području Štajerske, gdje se naziva Heunisch weisser, dok joj je ime u Francuskoj Gouois blanc. Zapis o spomenutoj belini ostavio nam je Trummer, Anton u “imeniku trsja u hrvatskih vinogradih” i “popisu trsja koje se goji u šumarskom zavodu i ratarnici u Križevcima”. Te je dokumente Trummer predao 1876. i 1877. godine predsjedniku internacionalne ampelografske komisije, ampelografu Hermanu Goethe-u, koji ih je uvrstio u svoje znamenito djelo Ampelographie – Rebenkunde, Zweite Auflage iz 1887. godine. Kultivar chardonnay (koji je defiitivno rodbinski vezan uz pinot i belinu, priznat je kao posebna sorta na vinskoj izložbi u Lionu, 1872. Tvrdi se da je tom, zacijelo spontano nastalom kultivaru uža domovina okrug Macconais koji se nalazi u regiji Burgundija, te da je ime dobila po nazivu sela Chardonnaya. U Francuskoj se uzgaja u Alzasu, u pokrajini Champagne te u Burgundiji, odakle se je zbog primjerene otpornosti na sivu plijesan, stalne i dobre rodnosti, te naročito zbog kakvoće vina koje se dobije preradbom njena grožđa, proširila po svim kontinentima. Ovoj sorti snažna rasta više odgovara dugi rez, ali podjednako dobro uspijeva i uz primjenu drugih uzgojnih oblika, uključujući i onaj koji je prilagođen za mehaniziranu berbu. Mali piramidalni grozdovi, u pravilu vrlo često s jednim krilcem i s podjednako razvijenim, srednje velikim, slatkim i ugodno kiselim bobicama puni su soka, pa moraju biti vinificirani neposredno poslije berbe. Vina chardonnaya su odlična osnova za proizvodnju pjenušca. Zbog velikog interesa za ovu sortu, mnogi su uzgajivači nastojali selekcijom uzgojiti klon koji bi bio još bolji. To je pošlo za rukom francuskim (11 klonova) i talijanskim stručnjacima, pa se, primjerice (iz rasadnika Rauscedo) tržištu nudi chardonnayev klon R8, (vina dobivena iz njegova grožđa imaju iznimnu finoću) i chardonnay-klon R4 Mousque (iz kojega se dobiju vina prikladna za sljubljivanje s drugim muškatnim vinima).
Chenin blanc sinonimi: Pineau de la Loire, šenin bijeli i dr. Ovaj je kultivar selekcioniran 1949. godine u dolini Loare, gdje se najviše i uzgaja. Odatle je prenijet i u druge vinorodne regije Francuske, ali i na druge kontinente (SAD, Južnoafrička Republika, Australija). Iako osjetljiv na peronosporu i pepelnicu, zauzima visoko mjesto u sortimentu. Rodnost varira od 50 do 120 hl/ha, a kakvoćom najčešće se svrstava među kvalitetne kultivare. Vina proizvedena iz ovog kultivara u pravilu su suha, lagana, pitka, bolja dok su još mlada i bogata plinovitom fazom (frizantna). Na vinska tržišta Europe pa i RH, stižu u značajnim količinama iz Cape-South Africa kamo je, vjeruje se, ovaj kultivar stigao još 1652. godine, brodom Dutch East India Company, pod zapovjedništvom Jana van Riebeecka. Otada, sorta je u Južnoafričkoj Republici poznatija pod imenom steen.
Sauvignon bijeli (čit. sovinjon) je cijenjena i rasprostranjena vinska sorta podrijetlom iz Francuske, koja je na njem. govornom području poznatija pod nazivom muškatni silvanac. Tipičan sauvignon bijeli prepoznatljiv je po izrazitu mirisu koji podsjeća na pokošene cvjetne livade i po specifično gorkastom okusu (što podsjeća na kožicu agruma-grejpa i limuna).
Marsanne manje zastupljeni vinski kultivar bijelog grožđa s područja doline Rone (F) čiji se je uzgoj proširio i na druge kontinente, gdje se (primjerice u Alžiru, Australiji i u Kaliforniji) iz njegova grožđa proizvode kvalitetna vina.
Semillon (čit. semijon) je francuska vinska sorta bijeloga grožđa koja je i k nama prenijeta u doba prve obnove vinograda nakon napada trsne uši. U to doba preporučivana je kao dobra osnova, za visokokvalitetna suha i slatka vina.
Shiraz (syrah) crna vinska sorta grožđa koja je kod nas uvedena iz Francuske, u prvom redu zbog dobre rodnosti, ali i zbog kvalitete vina koja se dobiju preradbom njena grožđa (jaka obojenost, ugodna aroma, visok sadržaj ekstrakta), zbog čega se koristi za sljubljivanje s vinima kojima ova svojstva nedostaju.
Cabernet sauvignon
(čit. kaberne sovinjon), jedna od najpoznatijih vinskih sorata crnog grožđa koja je nastala križanjem cabernet franca i sauvignona bijelog. S obzirom na to da se podjednako uspješno uzgaja na dubokim, ali i na plitkim i suhim tlima, kao i da nema posebnih zahtjeva obzirom na uzgojni oblik, da je primjereno otporna na gljivične bolesti i da uz dobar rod daje šećerom (i do 23%) i kiselinama (oko 7 g/l) bogat mošt, uzgaja se na svim kontinentima. Iz njena grožđa proizvedeno rubinskocrveno obojeno vino bogato je kiselinama, primjereno alkoholno, puno i skladna okusa s karakterističnom aromom, pa stoga i cijenjeno kod dobrih znalaca. Sadržaj etanola u kvalitetnom vinu c. s. kreće se od 10 (za rosé) do 12,5% vol. (kod crnih), a kod spomenutog vrhunskog cabernet sauvignona taj je sadržaj između 12 i 13% vol. U dobrim i nadprosječnim godinama, kada grožđe ovog kultivara nakupi obilje šećera, vina cabernet sauvignon su stasita (bogata ekstraktom) i skladna sadržajem [[ukupne kiseline|ukupnih kiselina], pa su stoga, i uz već spomenuti visok sadržaj etanola, prikladna za dugo čuvanje.
Pinot crni kod nas ponegdje pod imenom burgundac crni (od naziva povijesne pokrajine Burgundije), izrazita je vinska sorta. Mutacijom ove sorte (nastale križanjem traminca crvenog i Schwarzrieslinga nastali su brojni klonovi (koji se označavaju kao sorte), a to su pinot bijeli i pinot sivi. Iz svoje domovine Francuske ova se je sorta proširila po cijelom vinogradarskom svijetu. U starijoj literaturi zapisano je da rodi malo (oko 30 do 40 hl/ha), ali da kakvoćom mošta i vina taj nedostatak obilno vraća. Kažemo stoga, da su ampelografi (npr. u Francuskoj) uzgojili preko 15 klonova pinota crnog koje kakvoćom grožđa i vina ne zaostaju, a urodi su im dva i više puta veći od rečenog (od 100 do 120 dt/ha). Dakako, tome, kao i kod drugih sorata, više ili manje pridonosi tlo (voli da je karbonatno), klima, rezidba (preferira dugu), zaštita, pravi trenutak berbe itd. Vino pinota crnog, kojega neki označavaju i francuskim Pinot Noir ili njemačkim imenom Blauer Spätburgunder, najčešće je granatnocrveno do ljubičasto-tamnocrveno, ali valja znati da iz grožđa ove sorte (s obzirom na to da joj sok nije obojen, nije bojadisar) proizvode i bijela vina u Champagni, koja su osnova za pjenušce. Sadržaj alkohola u tim vinima s oznakom kontroliranog zemljopisnog podrijetla kreće se između 11,5 i 13 % vol., a ukupna kiselost od 5,5 do 6 g/l. U dobrim godinama ponekad ima i do 8 g/l neprevrela šećera, pa kao takvo spada u skupinu polusuhih vina. Na kraju, vino crnog pinota je među rumenim vinima jedno od najbogatijih proantocijanidolima.
Pedro ximenez (pravilno napisano je pedro ximénez) sorta grožđa iz koje se (zajedno sa grožđem sorata Palomino i Muskateller) proizvodi glasovito španjolsko specijalno vino Jeres (čit. heres) (engl. Sherry izg. šeri i franc. (Xérès).
Carignan (čit. karinjan), sorta crnoga grožđa, vrlo raširena u svijetu (prema nekim statistikama zauzima treće mjesto iza airen-a i grenache-a, a ispred merlota i ugni blanc-a) i u Francuskoj, Španjolskoj i Sjevernoj Africi. Redovite je i dobre rodnosti. Osjetljiva je na pepelnicu, a otporna na druge gljivične bolesti. Vino c. je dobro obojeno (čemu pridonosi i oko 7 g/l ukupne kiselosti), pa, osim što se može trošiti u čistom stanju, još više služi sljubljivanju s vinima kojima ova svojstva nedostaju.
Grenache je vinska sorta grožđa podrijetlom iz Španjolske (gdje je zovu garnacha). Rasprostranjena je i u susjednoj (južnoj) Francuskoj te u Sjevernoj Africi od Tunisa do Maroka. Primjerena rodnost (od oko 100 hl/ha) i visok sadržaj šećera u grožđu (oko 22%) iz kojeg se dobiva vrlo jako, obojeno, puno i skladno crno vino, potakli su vinogradare na sadnju ovog kultivara i u drugim vinorodnim krajevima (Kalifornija, Krim i sl.).
Tempranillo je rodna vinska sorta crnog grožđa koja se, osim u središnjim i sjevernijim vinorodnim područjima Španjolske (poglavito u Rioja Alavesa, Katalonija-Penèdes, te u Galiciji i Baskiji) uzgaja i u susjednom Portugalu i udaljenoj Argentini. Zbog niskog sadržaja alkohola i kiselina, te obilja bojila i aromatskih tvari što podsjećaju na jagodu i drugo šumsko voće, najčešće se sljubljuje s grenašom (kojeg Španjolci nazivaju garnacha) i drugim crnim sortama pridonoseći obojenosti i kakvoći tako proizvedenih stolnih vina.
Zinfandel U III. izdanju ovog leksikona zapisano je kako se u stranoj stručnoj literaturi z. najčešće opisuje kao kalifornijska plemenita sorta v. l. crnog grožđa iz koje se proizvode vina iznimne kakvoće. Jedan među uzgajivačima ove sorte u Kaliforniji, enolog Miljenko Grgić koji je u svojem zavičaju-Dalmaciji upoznao sortu plavac mali, u pismu koje je uputio autoru ovog leksikona izrazio je još 1970. godine uvjerenje o postojanju morfološke sličnosti i vjerojatne rodbinske veze između ovih sorata (dakle između zinfandela i plavca malog). S obzirom na to da je grožđe i vino ovog kultivara steklo gotovo mitski status, interes za sadnju i potrošnju z. je u stalnom porastu, poglavito u Kaliforniji. Sonoma je Meka zinfandela, Dry Creek Valley, Russian River Valley, Sonoma Valley, neka su od njenih najboljih područja; također Mendocino i Lake Counties, Napa Valley, Paso Robles, te Amador, u podnožju Sierra Nevade, ali i u drugim vinogradarskim područjima SAD (New Meksiko,Texas, Washington), ali i u tzv. novim vinogradarskim zemljama (poput Australije i JAR). Takvo stanje potaklo je i proizvođače i potrošače na pitanje odakle je ta sorta stigla u Ameriku i Kaliforniju i uzgaja li se ona još negdje pod nekim drugim imenom. Znalo se da ona nije američka autohtona sorta, jer na tom kontinentu nije bilo plemenite vinove loze (Vitis vinifere L.), sve dok ju Europljani, nakon Kolumbova otkrića, nisu tamo donijeli. Brojne tvrdnje i pretpostavke što su pokušavale odgovoriti na postavljeno pitanje nailazile su na opravdane prigovore i bile su dvojbene. Primjerice, zaslugom prof. A. Goheena iz kalifornijskog sveučilišta u Davisu, još je 1967. god. utvrđeno da je primitivo isto što i z., ali da taj kultivar bez obzira na činjenicu da se vjerojatno dugi niz godina uzgaja u talijanskoj pokrajini Puglia (gdje su Moliški Hrvati nacionalna manjina), ne pripada talijanskom genocentru i da mu je zacijelo porijeklo s istočnih obala Jadrana. Nakon što je dr. Petar Maleš (u izdanju Vitagrafa iz Rijeke) 1993. objavio knjigu “Populacija plavca-(plavac mali, zinfandel, primitivo)” i u njoj zaključio da je Dalmacija genocentar plavca malog, da se kod populacije plavca malog pojavljuju određeni tipovi kao rezultat mutacije pupa, selektivnih efekata područja i čovjeka, te da tu populaciju valja promatrati kao smjesu tipova plavca malog-rodnog, plavca malog-velikog i plavca malog-sitnog, te da današnji fond tipova plavca primitivo (Italija) i zinfandel (Kalifornija) potječe iz autohtone populacije koja je nastala u hrvatskoj Dalmaciji, uslijedile su brojna reagiranja. Pišući pogovor cit. knjizi istaknuo sam poznatu činjenicu da je smjer i intenzitet morfoloških promjena kod v. l. u različitim agroekološkim uvjetima raznolik, te da oslanjanje samo na opis pojedinih organa i ploda nije pouzdan podatak za determinaciju pojedine sorte, već za to valja potražiti sigurniji dokaz. Ustvrdio sam da će nakon objavljivanja knjige dr. Maleša biti zanimljivo pratiti reagiranje domaćih i stranih vinogradarskih stručnjaka i da će takva rasprava, kojoj će osnovni cilj biti utvrđivanje znanstvene istine, izravno i neizravno pridonijeti unapređenju naše vinogradarsko-vinarske prakse, ali i popularizirati hrvatsko vinogradarstvo i vinarstvo u cijelosti.
Stručna se javnost zainteresirala za rješenje ove zagonetke i zahvaljujući napredku molekularne biologije i dijela znanosti na polju razvoja metoda genetske identifikacije, riješila enigmu na čiji se odgovor čekalo puno stoljeće. Nakon mukotrpnih istraživanja većeg broja znanstvenika, među kojima posebno valja istaći profesoricu Carole Meredith iz kalifornijskog sveučilišta Davis i naše stručnjake, ampelografa Edija Maletića i genetičara Ivana Pejića, te dr. Jasminku Karoglan Kontić i dr. Nikolu Miroševića s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, ali i dr. Jasenku Piljac, te mr. Ivanu Alpeza i brojne druge, znanstveno je dokazano da je zinfandel, kojega u Dalmaciji zovu crljenak kaštelanski, a na nekim drugim područjima još i tribidrag, pribidrag, grbić (i kao što je već spomenuto u Italiji primitivo) jedan od roditelja (uz sortu dobričić koji se uglavnom uzgaja na otoku Šolti) danas u Dalmaciji najrasprostranjenijeg autohtonog crnog kultivara plavca malog.
O porijeklu kultivara zinfandela, i o luksuznom vinu koje se proizvodi iz njegova grožđa, a kojeg cijeni velik broj potrošača u Kaliforniji i drugim dijelovima svijeta, pisali su mnogi, a pravi put od Carskog botaničkog vrta iz Beča do Long Islanda (1820. zaslugom rasadničara George Gibbsa) i kasnije do Kalifornije, najvjerojatnije 1852. godine (zaslugom Fredericka W. Macondraya, pomorskog kapetana iz Bostona, inače strasnog uzgajivača grožđa i člana tamošnjeg hortikulturnog društva) rekonstruirao je na temelju dokumenata vodeći ekspert za to područje prof. Charles Sullivan u knjizi “Zinfandel, a history of a grape and its wine”. Sad, kada se zna i za njegove istoznačnice, među kojima je ime tribidrag vjerojatno pred oko 500 godina bilo njegovo glavno ime i kada je zaslugom Ambroza Tudora iz splitskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture otkriveno da su tu, nekad vodeću dalmatinsku sortu uzgajali naši uglednici poput Petra Hektorovića, Hanibala Lucića i Marka Marulića, valja očekivati ostvarenje one pretpostavke da će ove, znanstveno utvrđene spoznaje o podrijetlu i putu crljenka kaštelanskog od svoje postojbine Dalmacije do nove domovine Kalifornije potaknuti na izravan i neizravan način unapređenje naše vinarske prakse i popularizirati hrvatsko vinogradarstvo i vinarstvo u cijelosti.
Izvor: http://www.vinopedia.hr
