je sve do 1996. godine bila kontinent s najmanjom vinskom proizvodnjom, a ona je od tada u znakovitom porastu.
Naime, prosječna godišnja proizvodnja vina na ovom kontinentu u desetgodišnjem razdoblju 1981./1990. iznosila je 4,322.500 hl, da bi se od 1993. do 1995. povećala na 5.650.000 hl, od 1996. pa do 2000. na 11.703.000 hl, a u 2004. na 13.429.000 hl i to prvenstveno zbog porasta te proizvodnje u Republici Kini (uključivo Taiwan) gdje se godišnje proizvede više od 11.700.000 hl što čini 87,12% od ukupne proizvodnje vina na tom kontinentu. Prema napisima u stručnim časopisima površine pod vinogradima i proizvodnja vina u NR Kini je u snažnom porastu, ali i bez obzira na to, ta će zemlja još dugo biti značajan uvoznik vina i drugih proizvoda na bazi grožđa i vina, s čime računaju mnogi proizvođači sa svih kontinenata. U Japanu, prema podacima OIV-a, godišnja proizvodnja vina u navedenom razdoblju (od 1986.-2004.) varirala je između 544.000 i 1.110.000 hl, da bi se u godinama 2003 i 2004. ustalila između 860 i 940.000 hl. U ostalim zemljama u kojima se proizvodi vino (Turska, Cipar i Libanon) na tom kontinentu, proizvodnja se je zadržala na približno istoj razini. Proizvodnja u Izraelu je prepolovljena (od 130.000 hl u razdoblju 1986.-1995.) i spala je na 60.000 hl (u razdoblju 1996.-2001.), dok je u ostalim zemljama tog kontinenta (poput Irana, Sirije i dr.) ona zanemarivo mala. Međutim, vinogradarska proizvodnja s orijentacijom na zobatice i proizvodnju grožđica je razvijena (naročito u Afganistanu, Indiji, Iranu, Iraku i drugdje) ali podaci o tome nisu službeni i za sada se samo objavljuju kao orjentacijski.
Kinau mnogim svojim pokrajinama ima iznimno povoljne klimatske i zemljišne uvjete za uzgoj vinove loze. Vinogradarstvo je ovdje bilo razvijeno pred više tisuća godina, a jedan od najstarijih podruma koji je još i danas u upotrebi (u Shacingu) izgrađen je polovicom XVII. st. Pa i unatoč bogatoj vinogradarskoj prošlosti, od koje je ovdje spomenut samo djelić, ono je danas slabo razvijeno u tek nekoliko kineskih provincija (ponajviše u provinciji Shantung i u regiji Tianjin, gdje se loza pretežito uzgaja radi proizvodnje stolnog grožđa, ali i za proizvodnju suhih bijelih vina). Prema podacima OIV-a vinogradarske se površine stalno povećavaju (od 148.000 ha u razdoblju 1986.-1990. na 359.000 ha u 2001.) To vrijedi i za proizvodnju grožđa (od 8.075.000 dt u 1986. na 36.979.000 u 2001.) i vina (od 2.734.000 hl u 1986. na 10.800.000 u 2001.). Potrošnja vina po stanovniku na godinu porasla je u istom razdoblju od 0,56 na 0,85 l. Od alk. pića proizvode se i troše ona na bazi žitarica, poglavito iz riže.
Turska
je na azijskom kontinentu uz Kinu i Iran najznačajniji proizvođač grožđa (od 32.000.000 do 36.000.000 dt), a uz Kinu, Cipar i Japan i vina (kojeg godišnje proizvede (od 230.000 do 293.000 hl). Glavne joj se vinogradarske zone prostiru uz obale Mramornog mora, na jugozapadnom dijelu zemlje (oko grada Izmira) i u središnjem, jugoistočnom i sjeveroistočnom dijelu Anadolije. Uz SAD, najveći je svjetski proizvođač suhog grožđa (s proizvodnjom od 3.139.500 dt u razdoblju 1986.-1995. i 3.393.000 u razdoblju 1996.-2000.), a velikom proizvodnjom stolnog grožđa (od oko 12.500.000 do 17.600.00 dt/god.) poznata je na mnogim europskim tržištima. Vinska proizvodnja (na osnovi preradbe zobatice sultanine, autohtonih vinskih sorata i introduciranih carignana i gamaya) u odnosu na ukupnu proizvodnju grožđa (od oko 36.000.000 dt) zanemariva je kao i potrošnja, jer iznosi tek 0,51 l/cap.
Carignan (čit. karinjan), sorta crnoga grožđa, vrlo raširena u svijetu (prema nekim statistikama zauzima treće mjesto iza airen-a i grenache-a, a ispred merlota i ugni blanc-a) i u Francuskoj, Španjolskoj i Sjevernoj Africi. Redovite je i dobre rodnosti. Osjetljiva je na pepelnicu, a otporna na druge gljivične bolesti. Vino c. je dobro obojeno (čemu pridonosi i oko 7 g/l ukupne kiselosti), pa, osim što se može trošiti u čistom stanju, još više služi sljubljivanju s vinima kojima ova svojstva nedostaju.
Gamay (čit. game), je vinska sorta crnog grožđa, poznatija pod imenom borgonja crna. Ovdje valja istaći da je naziv borgonja i borgonja crna sinonim odnosno istoznačnica za sortu i kod nas poznatiju pod imenom frankovka, što je dokazano suvremenim i pouzdanim molekularno-genetičkim postupcima determinacije sorata.
Cipar
Na površini od oko 20.000 ha pod lozom, godišnje proizvede 1.194.000 hl vina, 250.000 dt stolnoga i isto toliko suhog grožđa. Najveći dio v. i v. proizvodnje nalazi se na prostoru istočno od luke Limasol. Uz bijela (koja su najčešće zlatnožuta) i rujnocrvena, jako alkoholna vina proizvode se muškatna i alkoholom pojačana slatka specijalna vina. Od ukupne v. i v. proizvodnje najviše se izvozi stolno grožđe (50%) i grožđice (10%), dok izvoz vina od godine do godine podosta varira (od 20.000 do 200.000 hl). Kao i u drugim mediteranskim državama tzv. „izvoz grožđa i vina kroz turizam” iz dana u dan postaje gospodarski i ekonomski isplativiji.
Izrael
Iako se na ovom prostoru loza uzgajala još u biblijsko doba, za izraelsko vinogradarstvo i vinarstvo se može reći da je jedno od najmlađih. Naime, podizanje vinograda i izgradnja objekata za preradbu na suvremenim osnovama započela je tek 1949., a svoj najveći uspon doživljava u razdoblju 1955./1961. kada je utrostručeno. Na četiri ograničena vinogradarska područja, od kojih je najveće ono nedaleko od Tel Aviva i Jaffe (Rishon le Ziyon), a drugo po veličini istočno od grada Haife (od mjesta Tiberiade do Zefada) uzgajaju se pretežito sorte alicante bouschet, grenache, carignan i cabernet sauvignon od crnih i clairette, ugni blanc, semillon te muškat bijeli od bijelih sorata. Vinogradarske su se površine i u ovoj zemlji smanjile, pa danas iznose polovicu od onih površina koje su bile registrirane u razdoblju 1981.-1985. Na oko 6.000 ha (stanje 1996.-2001.) godišnje se proizvede oko 909.000 dt grožđa od čega se proizvede oko 80.000 hl vina i oko 14.000 dt grožđica, a najveći dio konzumira u svježem stanju. Izraelska, ponajvećma crna i ružičasta suha i polusuha vina kontrolira državni vinarski institut iz Rehovata. Manji se dio vina izvozi (oko 20% god. proizvodnje), a veći dio služi za podmirenje potražnje na domaćem tržištu, pretežito za potrebe brojnih turista koji posjećuju ovu zanimljivu zemlju, dok je ta potrošnja domaćeg (židovskog i muslimanskog) stanovništva, zbog vjerskog svjetonazora zanemariva. To je razlog da je ukupna potrošnja vina u ovoj zemlji mala i u razdoblju od 1995. do 2001. (prema podacima OIV-a) iznosi između 1,12 i 1,91 l/cap. godišnje.
Alicante bouschet (čit. alikant buše), naziv za crnu sortu vinskoga grožđa jako obojena soka. Zbog toga i zbog visoke alkoholnosti, vina ove sorte se upotrebljavaju za sljubljivanje s vinima kojima ove karakteristike nedostaju. Taj francuski hibrid nastao je 1886. zaslugom Henri Bouschet-a križanjem sorata grenache i petit bouschet (koju je uzgojio Henrijev otac, Louis Bouschet 1824. godine križanjem vrlo stare sorte teinturier du cher s aramonom. Teinturier je francuski izraz za svaku crnu sortu obojena soka, što odgovara našem nazivu bojadisar).
Grenache je vinska sorta grožđa podrijetlom iz Španjolske (gdje je zovu garnacha). Rasprostranjena je i u susjednoj (južnoj) Francuskoj te u Sjevernoj Africi od Tunisa do Maroka. Primjerena rodnost (od oko 100 hl/ha) i visok sadržaj šećera u grožđu (oko 22%) iz kojeg se dobiva vrlo jako, obojeno, puno i skladno crno vino, potakli su vinogradare na sadnju ovog kultivara i u drugim vinorodnim krajevima (Kalifornija, Krim i sl.). Vina grenaša sljubljuju se s vinima cinsaulta i carignana, te kao kvalitetna stavljaju u promet. S obzirom na to da je u naša vinogorja grenaš crni tek nedavno stigao i da se ponegdje u literaturi pogrešno spominje i pod nazivom alicante (a pravilno je garnacha d’Alicante), potrebno je naglasiti da ova sorta nema nikakve veze sa sortom alicante, odnosno alicante bouschetom.
Carignan (čit. karinjan), sorta crnoga grožđa, vrlo raširena u svijetu (prema nekim statistikama zauzima treće mjesto iza airen-a i grenache-a, a ispred merlota i ugni blanc-a) i u Francuskoj, Španjolskoj i Sjevernoj Africi. Redovite je i dobre rodnosti. Osjetljiva je na pepelnicu, a otporna na druge gljivične bolesti. Vino c. je dobro obojeno (čemu pridonosi i oko 7 g/l ukupne kiselosti), pa, osim što se može trošiti u čistom stanju, još više služi sljubljivanju s vinima kojima ova svojstva nedostaju.
Cabernet sauvignon (čit. kaberne sovinjon), jedna od najpoznatijih vinskih sorata crnog grožđa koja je nastala križanjem cabernet franca i sauvignona bijelog. S obzirom na to da se podjednako uspješno uzgaja na dubokim, ali i na plitkim i suhim tlima, kao i da nema posebnih zahtjeva obzirom na uzgojni oblik, da je primjereno otporna na gljivične bolesti i da uz dobar rod daje šećerom (i do 23%) i kiselinama (oko 7 g/l) bogat mošt, uzgaja se na svim kontinentima. Iz njena grožđa proizvedeno rubinskocrveno obojeno vino bogato je kiselinama, primjereno alkoholno, puno i skladna okusa s karakterističnom aromom, pa stoga i cijenjeno kod dobrih znalaca. Sadržaj etanola u kvalitetnom vinu c. s. kreće se od 10 (za rosé) do 12,5% vol. (kod crnih), a kod spomenutog vrhunskog cabernet sauvignona taj je sadržaj između 12 i 13% vol. U dobrim i nadprosječnim godinama, kada grožđe ovog kultivara nakupi obilje šećera, vina cabernet sauvignon su stasita (bogata ekstraktom) i skladna sadržajem [[ukupne kiseline|ukupnih kiselina], pa su stoga, i uz već spomenuti visok sadržaj etanola, prikladna za dugo čuvanje.
Clairette (čit. kleret), je naziv za dvije mediteranske sorte v. l. od kojih se c. rosé praktički više i ne uzgaja, dok je c. blanc (bijela) poznata i tražena. Ona se najviše uzgaja na jugu Francuske. Odatle je prenijeta u ostala vinorodna područja (npr. SAD – Kaliforniju, Izrael). Rodi redovito i obilno, a o proizvodnoj orijentaciji ovisi hoće li se iz njena grožđa proizvoditi vina (koja mogu doseći i do 14% vol. alk.), pjenušci (Claret de Die) ili spec. vina (poput vermuta). Vina c. sklona su maderizaciji, pa je i to razlogom što se ne forsira odvojena preradba već se prerađuje s drugim sortama i ulazi u sastav ružičastih (npr. u čuveni Rosé de Tavel) i crnih vina (poput poznatoga Châteauneuf-du-Pape).
Ugni blanc fr. naziv za tal. bijelu vinsku sortu trebbiano toscano, koju neki zbog mnogih sličnosti, poglavito u pogledu rodnosti i kakvoće mošta i vina, poistovjećuju s kultivarom trbljan bijeli, rasprostranjenom kod nas. Visoka rodnost, dobra otpornost na bolesti te bogatstvo (mošta i vina) ukupnim kiselinama, pomažu širenju ove sorte iz koje se proizvode ponajvećma stolna, srednje alkoholna, kiselkasta vina. U Francuskoj se iz vina ove sorte (destilacijom i odležavanjem u drvenim bačvama) proizvodi čuveni cognac.
Semillon (čit. semijon) je francuska vinska sorta bijeloga grožđa koja je i k nama prenijeta u doba prve obnove vinograda nakon napada trsne uši.
Muškat bijeli je zbog svoje izrazite i plemenite muškatne arome vrlo cijenjeno grožđe i vino. Najviše se uzgaja u Italiji (provincija Asti), Portugalu (Setubal), na jugu Francuske (Lunel i dr.). Zbog osjetljivosti na gljiv. bolesti (oidij i sivu plijesan) izbirljiv je na položaj, pa, ako mu mikroklima i tlo odgovaraju, rodi redovito, a iz njegova se grožđa proizvode čuvena pjenušava i desertna vina.
Indija
proizvodnjom grožđa u 2007. godini u količini od 16.000.000 dt (što čini 2,48% od cjelokupne evidentirane svjetske proizvodnje koja je u toj godini iznosila 646.007.000 dt) svrstala se na deseto mjesto, tj. među deset najvećih svjetskih proizvođača. Glavnina vinogradarskih površina u Republici Indiji prostire se u pokrajini Maharashtra (istočno i sjeveroistočno od Bombaya). U toj zemlji, površinom sedmoj u svijetu (3,287.000 km2), a drugoj brojem stanovnika (prema procjeni početkom XXI. stoljeća više od milijardu i 30 milijuna), kroz proteklih deset godina potrošnja grožđa kretala se je između 0,7 i 1 kg/per capite (ili godišnje između 7.000.000 i 10.500.000 dt). Potrošnja grožđica u razdoblju 2002.-2004. iznosila je oko 0,01 kg/cap (ili oko 60.000 dt godišnje), dok je vlastita proizvodnja vina 2004. godine bila upola manja od uvezene količine koja je te godine dosegla 6.000 hl. Najveći dio sortimenta čine bijeli kultivari, među kojima se uzgaja i chardonnay, dok se među crnima ističu pinot crni, merlot crni i cabernet sauvignon.
Zanimljivo je istaći da klimatske prilike na spomenutom vinorodnom području Indije omogućavaju i dva uroda u tijeku jedne godine, kao i to da je vinogradarstvo na tlu Indije vrlo stara kultura na što upućuje i jedna od verzija o mitu boga Dioniza koje su štovale mnoge civilizacije što su prethodile grčkoj. Jedan od najvećih indijskih i svjetskih filozofa, romanopisaca i pjesnika, nobelovac (1913.), Tagore Rabindranath (1861.-1941.) hvalio je vino tvrdeći da “ono fenomenalno utječe na moć zapažanja, otvarajući vidike”, a u narodu živi lijepa izreka koja poručuje “Drž se sedam koraka od slona, a trideset od pijana čovjeka”.
Pinot crni kod nas ponegdje pod imenom burgundac crni (od naziva povijesne pokrajine Burgundije), izrazita je vinska sorta. Mutacijom ove sorte (nastale križanjem traminca crvenog i Schwarzrieslinga nastali su brojni klonovi (koji se označavaju kao sorte), a to su pinot bijeli i pinot sivi. Iz svoje domovine Francuske ova se je sorta proširila po cijelom vinogradarskom svijetu. U starijoj literaturi zapisano je da rodi malo (oko 30 do 40 hl/ha), ali da kakvoćom mošta i vina taj nedostatak obilno vraća. Kažemo stoga, da su ampelografi (npr. u Francuskoj) uzgojili preko 15 klonova pinota crnog koje kakvoćom grožđa i vina ne zaostaju, a urodi su im dva i više puta veći od rečenog (od 100 do 120 dt/ha). Dakako, tome, kao i kod drugih sorata, više ili manje pridonosi tlo (voli da je karbonatno), klima, rezidba (preferira dugu), zaštita, pravi trenutak berbe itd. Vino pinota crnog, kojega neki označavaju i francuskim Pinot Noir ili njemačkim imenom Blauer Spätburgunder, najčešće je granatnocrveno do ljubičasto-tamnocrveno, ali valja znati da iz grožđa ove sorte (s obzirom na to da joj sok nije obojen, nije bojadisar) proizvode i bijela vina u Champagni, koja su osnova za pjenušce. Zanimljiv je podatak da je tada izračunata srednja vrijednost ispitanih moštova iznosila 18,9 % šećera i 6 g/l ukupnih kiselina, i da su slični podaci utvrđeni i pedeset godina poslije, ali uz konstataciju da je, nažalost, opseg proizvodnje toga grožđa i vina znatno smanjen, a kao razlog navode se nestimulativne poslijeratne otkupne cijene. Sadržaj alkohola u tim vinima s oznakom kontroliranog zemljopisnog podrijetla kreće se između 11,5 i 13 % vol., a ukupna kiselost od 5,5 do 6 g/l. U dobrim godinama ponekad ima i do 8 g/l neprevrela šećera, pa kao takvo spada u skupinu polusuhih vina. Na kraju, vino crnog pinota je među rumenim vinima jedno od najbogatijih proantocijanidolima.
Merlot crni Malo je vinskih sorata crnog grožđa koje se podjednako uspješno uzgajaju u južnim i sjevernim vinorodnim područjima. Ta značajka merlota pridonijela je da se ova podrijetlom francuska sorta (nastala spontanim križanjem cabernet franc-a i sauvignona bijelog), i to iz okolice Bordeauxa proširi (slično kao i cabernet sauvignon koji je nastao križanjem istih roditelja) po cijelom vinogradarskom svijetu. Vina sorte merlot bogata su alkoholom (obično oko 12,5% vol. ) i ukupnim kiselinama (oko 6,5 g/l), rubincrvene su boje, ugodne arome i bouquetta što potsjeća na šumske maline. U Hrvatskoj je veći broj vina proizvedenih iz sorte merlot zaštićeno u kategoriji kvalitetnih i vrhunskih. Uz navedena vrhunska i kvalitetna vina merlota, još se proizvode i stolna vina s oznakom k.z.p., a dio vina ove sorte ulazi i u sastav drugih zaštićenih i nezaštićenih crnih vina.
Iran
je, kako tvrdi vinogradarska znanost, kolijevka vinove loze koju su u prošlosti, više nego danas, cijenili i slavili, o čemu govore mnoge legende, pjesme i ostaci materijalne kulture.
Loza se uzgaja u mnogim krajevima te velike zemlje, ali ponajviše u Azarbajdžanu. Najrasprostranjeniju sortu sultaninu ovdje zovu bidaneh i uzgajaju kao zobaticu, odnosno kao osnovu za proizvodnju grožđica.
Razvoju vinogradarstva pridonosi činjenica da loza ne trpi od trsne uši. Suha klima ne dopušta ni razvoj gljivičnih bolesti, ali zato nameće potrebu navodnjavanja, što opet rezultira redovitom i velikom rodnošću. Na površini od oko 296.000 ha pod vinovom lozom, (prema podacima OIV za 2004.), godišnje se proizvodi oko 28.000.000 dt grožđa, od čega se dio potroši u svježem stanju (oko 15.058.000 dt), a dio preradi u grožđice, čija je godišnja proizvodnja u razdoblju 1993.-1995. bila 900.000 dt, a 2004. oko 2.069.000 dt.
Vino se ne proizvodi, a kada je takva preradba i bila dopuštena (npr. 1976.) prerađivalo se manje od 1% cjelokupnog uroda.
Japan
Istočnoazijska je, pretežito brdovita država, koja se prostire na više od 3000 otoka, od kojih je jedino na dva (najvećem, Honshū i na drugom po veličini zvanom Hokkaidō), vinogradarstvo i vinarstvo značajnije razvijeno. Taj razvoj (uzgoj europske vinove loze i suvremenog načina vinifikacije i podrumarstva) je započeo krajem XX. stoljeća, a do tada su se uzgajali hibridni proizvođači. Najveća se vinogradarska pokrajina Yamanashi, na visoravni Kōfu, u podnožju najveće japanske planine Fuji (izg. Fuđi, 3776 m) na kojoj se loza uzgaja na oko 10.000 ha, što je 2004. godine bilo oko pola ukupnih vinogradarskoh površina u toj zemlji, nalazi stotinjak kilometara jugozapadno od glavnog grada (i najvećeg potrošačkog vinskog središta) Tokija. S obzirom na okruženost morima (japanskim i istočnokineskim, te Tihim oceanom), klima je humidna, pa se borba protiv gljivičnih bolesti provodi i uzgojem vinove loze na 4 do 6 i više metara visokoj armaturi (koju u našim krajevima nazivamo pergola). Od ukupno proizvedenog grožđa (to je bilo oko 3,000.000 dt u razdoblju od 1986.-1990. u kojem su razdoblju i vinogradarske površine bile oko 27.000 ha, a u 2004. godini, kada su vinogradarske površine skoro za trećinu manje i kada se nalaze na oko 22.000 ha, proizvodnja grožđa je registrirana sa 2,058.000 dt), više od pola se potroši kao zobatice, a ostatak preradi u vino. U godini 2004. proizvedeno je 850.000 hl, pa se domaće tržište opskrbljuje uvozom i vina (u 2004. to je bilo 1,665.000 hl) i svežeg grožđa (129.000 dt/u 2004.) i uvozom grožđica (od 340.000 dt također u 2004. godini). Tradicionalno alkoholno piće u toj zemlji je sake što se proizvodi alkoholnim vrenjem riže (koja se, uzgaja na oko 7% ukupnih ili na 50% obradivih površina Japana), a u značajnom je porastu i potrošnja piva. Godišnja potrošnja vina (koje je ovdje piće novog doba) u proteklih je pet godina varirala između 2,0 i 2,2 l per capite, pa s obzirom na brojno pučanstvo (od oko 130 milijuna stanovnika) i visoku kupovnu moć, Japan je već desetljećima najveći uvoznik vina i grožđica na azijskom kontinentu. U razdoblju 1996.-2004. srednja količina godišnje uvezenog vina iznosila je 1,775.000 hl, a uvoz grožđica u istom tom razdoblju godišnje je iznosio 307.000 dt. Godišnji uvoz svježeg grožđa od oko 130.000 dt je manji od istovrsnog uvoza u neke druge zemlje na tom kontinentu (Kina, Honkong, Tajvan, Tajland).
Izvor http://www.vinopedia.hr