Zašto pivo?

U našoj publicistici gastronomske su teme sve zastupljenije. O pripremi i uživanju hrane postoji opsežna literatura, a preporuke glede restorana i gostionica postale su ne samo nezaobilaznim dijelom mnogobrojnih reportaža nego i teme po sebi. Uz hranu ide i piće, ponajprije vino.

Barem elementarno poznavanje vinskih sorti dio je opće kulture i podrazumijeva se u svakodnevnoj komunikaciji. Sretna okolnost u tome jest što Hrvatska, odnosno pojedini njezini dijelovi, u vinarstvu imaju i tradiciju, a i sve druge uvjete, čak i svoje prepoznajnice (npr. dingač, babić, žlahtina, graševina), pa se ima o čemu i govoriti i pisati. Dobrim vinima obiluju i zemlje u našem susjedstvu, kamo najčešće putujemo, pa se i tamo dosta dobro snalazimo – kada u trgovini ili restoranu treba izabrati vino, nismo zatečeni. Jedno drugo ukusno i hranjivo piće, međutim, nema takav status. Riječ je o pivu, piću prema kojemu se često odnosimo površno i na njegov spomen ne uključujemo sva osjetila kao kad se govori o vinu.

Uživanje u pivu u nas se mjeri ponajprije količinom ispijena piva, a rjeđe kakvoćom ili zadovoljstvom kušanja rijetkih i posebnih pivskih vrsta. No takva površnost, čini se, i nije samo naše obilježje. Na to upozorava i najpoznatiji svjetski popularizator piva i pivarstva Michael Jackson (1942.-2007.) u predgovoru jednome od više pivskih priručnika što ih je potpisao: „Pivo je toliko popularno, najbolje prodavano alkoholno piće na svijetu, da se na njega često gleda površno. Znanstvene analize, međutim, pokazuju da u čaši piva ima jednak broj aroma i okusa kao i u dobru vinu. To još uvijek nije svima jasno, no broj onih koji to razumiju u stalnom je porastu.”

U toj tvrdnji Jackson izražava dvojbu koja neprestano prati percepciju piva u nas. S jedne je strane komercijalna vrijednost piva, sve veća potrošnja i dobit koja se proizvodnjom i distribucijom ostvaruje, ali i banalizacija, što ide pod ruku s velikom potrošnjom. S druge je strane odnos spram piva kao plemenita pića za poznavanje kojega treba ukusa, rafiniranosti pa i stanovita znanja. Upravo Jacksonov opus na polju pivarstva, njegove knjige i televizijske emisije, promiče pivo kao sofisticirani napitak, a pivarstvo kao kulturnu činjenicu.

Poistovjetiti pivarstvo s proizvodnjom piva kao industrijskom granom, svesti ga na nabrajanje tvornica i pregled proizvedenih hektolitara piva, nedostatan je i nevaljao pristup upoznavanju tog obuhvatnog pojma. Zalažemo se za pristup koji pivarstvo promatra ne samo kao granu prehrambene industrije nego i kao društvenu naviku i običaj uživanja u pivu. Tako shvaćena pivarska tradicija obuhvaća povijest pivovara i pregled vrsta piva, ali i povijest pivnica i drugih gostionica gdje se pivo toči s potrebnim tretmanom te cjelokupnu prateću pivsku ikonografiju uključujući najrazličitije običaje vezane uz konzumaciju piva i uživanje u njemu.

Pivska ikonografija uključuje etikete na bocama i zaštitne znakove pojedinih pivskih vrsta te njihove nazive, vrste čaša u kojima se pojedina piva serviraju, podmetače, pivske reklamne panoe i plakate na zidovima, šankove propisno opremljene raznovrsnim pipama za točenje, od kojih je svaka bogato ukrašena insignijama ponuđenog piva te uređenje gostioničkog prostora u kojem se pivo toči i konzumira. Nazivi pojedinih piva nadahnuti su povijesnim ličnostima i događajima odnosno lokalnom simbolikom općekulturne važnosti (npr. nazivi piva  po svecima zaštitnicima).

Pivo je i medij komunikacije i socijalizacije. Nema boljeg i uspješnijeg načina za poniranje u neku sredinu od druženja uz pivo u primjerenom pivničkom ambijentu. Povremeni odlazak u pivnicu, uživanje u autentičnom ambijentu pivskoga hrama, kušanje raznih vrsta piva kao i poznavanje lokalnih pivskih rituala i ikonografije, sve su to prvorazredni doživljaji bez kojih je boravak u zemljama s izraženom pivskom tradicijom jednostavno nepotpun. Pivo opušta i međusobno približava ljude, pospješuje uzajamno razumijevanje te olabavljuje i snižava svakojake ograde koje među sugovornicima postoje.
Pivo je i izrazito neelitističko piće, a pivnice demokratske ustanove. U pivnici se za istim stolom ili šankom i uz isto pivo nalaze zajedno pripadnici najrazličitijih društvenih slojeva. Kad je vino u pitanju, to ni izdaleka nije slučaj – mnogobrojne vinske vrste zbog cijene su dostupne samo malobrojnima.
Pivo pospješuje komunikaciju među ljudima. Zajednička runda piva potiče razgovor i približava ljude, nerijetko ruši i dotad nepremostive razlike među njima. U filmu redatelja Franka Darabonta Iskupljenje u Shawshanku (The Shawshank Redemption) scena je u kojoj jedan od dva glavna lika, zatvorenik Andy (Tim Robbins), nakon što učini uslugu jednome od inače krutih i strogih zatvorskih stražara, stekne mogućnost da dobije nešto zauzvrat. Budući da je Andy tih dana razvrstan u skupinu zatvorenika koja radi građevinski posao izvan zatvorskoga kruga, on zatraži da on i njegovi zatvorski drugovi uz ručak dobiju i pivo. U sljedećem kadru dotad loše tretirani i ponižavani robijaši s vidljivim olakšanjem ispijaju pivo u društvu stražara i sa svakim gutljajem piva zapravo upijaju neočekivani dašak slobode koja im se nakratko ukazala.

Pivo je motiv umjetničkih djela. Sjetio ga se ne jedan slikar te ga ukomponirao u svoje radove. Umjetnička ruka često se vidi i na pivskim plakatima, osobito onima iz prošlih vremena, pa je s dva takva primjera ilustriran i ovaj tekst. Inozemni je primjer znameniti plakat češkoga slikara i ilustratora Alfonsa Muche s aluzijom na pivsku muzu, a iz domaće baštine donosimo Crnčićev plakat s reklamom za zagrebačku pivovaru.

Pivnice imaju svoje mjesto i u književnosti. Stvarne i izmišljene pivnice mjesta su događanja literarnih djela. Vjerojatno je najslavnija pivnica opisana u književnosti praška Kod Kaleža (U Kalicha) u koju je Hašek kao štamgasta smjestio dobroga vojaka Švejka. U nas junaci Tribusonovih romana nerijetko pokazuju zavidno poznavanje piva.

Oksfordska pivnica odnosno pub The Eagle and Child u ulici St. Giles ostat će zauvijek zapamćena kao važno okupljalište književnika. U toj pivnici, za koju je lokalno pučanstvo rabilo prisniji naziv Ptica i beba, sredinom 20. stoljeća redovito se okupljalo gentlemansko društvo u kojem su bili C. S. Lewis i J. R. R. Tolkien. Lewis je objavljivao djela iz područja teorije književnosti i kršćanske apologetike, no svjetsku je slavu stekao Kronikama iz Narnije. Tolkien je, pak, osvojio svijet nakon što mu je trilogija Gospodar prstenova pretočena u filmske uspješnice. Njihovi portreti danas krase zidove oksfordske pivnice. A pub Eagle u Cambridgeu pak mjesto je gdje su nobelovci James Watson i Francis Crick prvi put raspravljali o problemu koji ih je doveo do velikog otkrića, strukture dezoksiribonukleinske kiseline (DNK) koja tvori gene.

Po sastavu pivo je jednostavno piće. Slad, voda, hmelj i kvasac osnovni su sastojci svakog piva, a prema znamenitom bavarskom Pravilniku o čistoći piva (Reinheitsgebot) iz 1516. to su i jedini poželjni sastojci. Voda je, razumije se, glavni sastojak. Slad se dobije od žitarica (najčešće je to ječam) i daje pivu ekstrakt o kojem ovisi punoća okusa. Hmelj ga konzervira te mu daje specifičan miris i okus. Pivski kvasac izaziva alkoholno vrenje tijekom kojega se šećer pretvara u alkohol i ugljični dioksid. Ostali sastojci dolaze tek iznimno.

Vino, s kojim se pivo često uspoređuje, ovisi o prirodnim uvjetima, insolaciji, kakvoći tla, nagibu terena. Proizvodnja piva nije ni izdaleka toliko ovisna o prirodnim uvjetima. Kakvoća vode jest bitna, ali ovisnost piva o prirodi ipak je neusporedivo manja od ovisnosti vina. Ipak, unatoč jednostavnoj proizvodnoj recepturi piva, pivski je svijet razveden i višeslojan, društvena pojava s mnogo popratnih i izvedenih sadržaja.

Počevši od ovoga teksta, u sljedećim ćemo brojevima Vijenca raspraviti neke stereotipe u vezi s pivom, ispričati zanimljive pričice koje stoje u pozadini pojedinih pivskih naziva, znakova i simbola, ukazati na širi kulturološki aspekt pivarstva i potrošnje piva, a naposljetku i preporučiti vam neke manje poznate pivske vrste i za njih tipična piva, kao i mjesta u različitim zemljama i gradovima gdje se može popiti dobro pivo i osjetiti prava pivnička atmosfera.

Mladen Klemenčić leksikografski je savjetnik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža i glavni urednik Hrvatskog općeg leksikona, magistar je znanosti, diplomirao geografiju i magistrirao na zagrebačkom PMF-u, objavio mnogobrojne znanstvene radove iz područja geografije, geopolitike, povijesti, predavač geografije na fakultetima, stručnjak za granice, autor niza knjiga i monografija. Urednik je u Matici hrvatskoj – deset godina uređivao je časopis Hrvatska revija, a pet godina bio je član uredništva časopisa Kolo. Radove, funkcije i angažmane mogli bismo još dugo nabrajati, no valja nam otkriti – gdje je tu pivo. Gospodin Klemenčić odličan je poznavatelj i veliki ljubitelj piva, a kako dosta putuje, o čemu svjedoči i knjiga putopisa Granice bez granica, imao je priliku upoznati i dosta različitih piva. O tome u dvotjedniku Vijenac Matice hrvatske objavljuje eseje i reportaže, često ilustrirane etiketama iz vlastite bogate zbirke. Te članke iz Vijenčeve kolumne Idemo na pivo s Mladenom Klemenčićem prenosit ćemo na našoj stranici uz dopuštenje autora i uredništva Vijenca.

Izvor: Pivnica.net

Posjetite i pretplatite se na naš kanal

RECEPTI, SAVJETI, DOGAĐANJA I ZANIMLJIVOSTIspot_img

Pročitajte još i ovo...

Povezani članci