Tamariljo

(Cyphomandra betacea), tropska biljka iz por. pomoćnica, podrijetlom iz Južne Amerike; uzgaja se u zemljama uz Sredozemno more. Narančasti plod, oblika i veličine kokošjega jajeta, okusom podsjeća na crni ribizl.

Tamariljo je voćka koja je donijeta u Europu s Novog Zelanda, gdje se, kao i aktinidija, masovno uzgaja. Po svojim klimatskim zahtjevima (porijeklom sa Anda u Peruu) dobro se osjeća samo u krajevima gdje uspijevaju agrumi i gdje nema mrazeva ili su vrlo slabi. Može se uzgajati u zatvorenom prostoru pod uslovom da sanduci budu odgovarajuće veličine.

Tamariljo je grm iz porodice Solanceae, i može dostići i do tri metra. Plodovi koje nose godišnje grane jajastog su oblika, žuti, crveni ili ljubičasti, karakterističnog kiselkasto-slatkastog ukusa. Izgledom pomalo liče na rajčicu.

U industrijskim zasadima na Novom Zelandu primjenjuju se četiri metra međurednog razmaka i jedan-jedan i po metar između biljaka u redu. Krupno lišće ove biljke osjetljivo je na vjetar i potrebni su mu vjetrobrani. Zahtjeva navodnjavanje, rezidbu i prskanje. Plodovi se beru od listopada do veljače ili ožujka, a mogu se čuvati od 12 do 14 tjedana na temperaturi od tri-četiri stupnja. Pogodni su za upotrebu svježi, za preradu u marmeladu, džem i sok.

Ljubitelji cinija uzgajaju i jednu vrstu koja se razlikuje od ostalih. To je cinija angustofolija, uskih listova, koja se od ostalih vrlo osjetljivih cinija izdvaja robustnošću i otpornošću. Osim uskih listova ova cinija ima tri-četiri velika cvijeta koji, u ovisnosti od sorte, narastu od 20 do 40 centimetara. Masovno cvjetaju i pogodne su za leje, sandučiće i tegle. Sorta old mexico cvjeta gusto, mrka je sa žutim vrhovima. Sorta klasik je zlatnožuta.

Cinije se ne iznose iz sobe prije travnja, već se čuvaju u toplim prostorijama. Osjetljive su na mraz i vole svjetlost. Do klijanja se drže u tegli na tamnom mjestu i temperaturi od 16 do 18 stupnjeva. Poslije klijanja zahtijevaju puno svjetlosti. Tada se razvijaju i na nešto nižoj temperaturi. Rasađuju se sredinom ili krajem svibnja.

Zijevalice se siju na stalno mjesto. Nakon sjetve sjeme treba pokriti tankim slojem zemlje i održavati stalnu vlažnost. Dvadesetak dana kasnije niknuti će mlade biljke. Inače, zjevalice vole vlažna i bogata zemljišta, ali dobro podnose i siromašnija. Odgovara im sunčano mjesto, zaštićeno od vjetra. Cvjetaju od lipnja do mrazeva. Zbog ljepote, raskošnih boja i dugog cvjetanja, zijevalice se uzgajaju i kao lijepo rezano cvijeće.

Prethodni članak
Sljedeći članak

Posjetite i pretplatite se na naš kanal

RECEPTI, SAVJETI, DOGAĐANJA I ZANIMLJIVOSTIspot_img

Pročitajte još i ovo...

Povezani članci