Sigurno je svatko makar jednom bio svjedokom kako se pod izlikom pivo je pivo, od više ponuđenih uzima ono s najnižom cijenom.
Ništa pogrešnije od toga, jer pivo je po definiciji jeftino narodno piće, pa zašto onda među jeftinim tražiti još jeftinije. Logičnije je i bolje birati prema imenu i etiketi, a najbolje, dakako, u skladu sa svojim rođenim i osobnim ukusom. Kupovanje prema cijeni, bez obzira na to kojem ste ekstremu skloni, robovanje je stereotipijama. Oni koji na neviđeno posežu za skupim snobovi su i ziheraši, a antipodi su im sitne duše i metiljavci.
Stereotipije su zapravo masovne zablude, jedna od najraširenijih kategorija uopće, a nastale su da pothrane klimava opravdanja inferiornih i slabih. Na primjer, jer je pobjeda tako privlačna i slatka, i nadasve korisna, jasno je da je geslo “važno je sudjelovati, a ne pobijediti” smislio neki rođeni gubitnik, a kako je uvijek najbolje imati sve, i to odmah, ne treba trošiti riječi na autora krilatice “tko s malim (stvarima) nije zadovoljan ni velikih nije vrijedan”. “Pokrij se koliki je gunj” i “Bolje išta nego ništa” bljezgarije su neambicioznih i lažno skromnih. Onaj koji se pod bilo kojom izlikom unaprijed odriče većeg užitka od onoga što ga dobiva birajući jeftino, treba uputu i pouku. Nije bez vraga izreka “nisam toliko bogat da kupujem jeftine stvari” ili ona kineska “kaputa koji ne platiš nećeš se ni nanositi”.

Stoga, ne birajte pivo prema cijeni, jer od piva do piva razlike su mnoge, nerijetko i drastične, a cijene o njima uglavnom ne govore ništa. Od onoga što svakodnevno pijemo nešto je sasvim drugo belgijsko dvostruko prevrelo samostansko pivo, ili britanski brown ale, kanadski maximum ice, njemački weissbier ili, napokon, i domaće nefiltrirano pivo, koje se i danas kuha u pokojoj kući daruvarskog kraja, i zatvara plutanim čepovima koji, i unatoč vezanju čvrstim konopcem, bude ukućane potmulim noćnim detonacijama.
Da, i nad pivom ima pivo, svjedoči i vijest koja kaže: Na tržištu Evropske zajednice osam će prehrambenih proizvoda od sada smjeti nositi prestižnu etiketu nacionalnog specijaliteta, a među njima je i njemačko pivo. Taj status koji uključuje naročit ugled i dakako povlaštenu cijenu, odredila je posebna stručna komisija, a usko sito strogih kriterija među tri stotine kandidiranih artikala nisu uspjela proći ni tako zvučna imena poput francuskog konjaka i šampanjca ili parmanske šunke, koji će se morati zadovoljiti skromnijim, regionalnim naslovom.

No, ova čast podrazumijeva i oštre uvjete proizvodnje i plasmana. Tako se pivo koje se može smatrati kulturnim naslijeđem mora proizvoditi u skladu s odredbama Zakona o čistoći, a također ne može imati naziv pils niti pilsner. Na Češkoj je pak da zaštiti to ime nastalo prema njenoj prijestolnici piva, Plznju.
Ili ovo: na top-tenu najvećih prehrambenih koncerna na svijetu, čak su dva proizvođača piva – nizozemski Heineken i irski Guinness. Taj rejting ne dobiva se na poklon, već se zarađuje krvavo i mukotrpno, zasukanih rukava, uz puno truda i rada, znoja, domišljatosti, znanja i vještine. Pokrivati čitav svijet svojim proizvodima i biti tražen u svakom kutku Globusa jako je lijepo, ali nije nimalo lako.
Na drugoj strani, opet, u razmjerno veoma maloj Bavarskoj, postoji i od proizvodnje i prodaje piva sasvim pristojno živi osam stotina pivovara, iako su mnoge od njih minijaturne i kuhaju tek onoliko piva koliko se proda u maloj seoskoj krčmi. To je moguće samo stoga što to pivopije žele, odnosno što dobivaju pivo po svom ukusu.
Pa onda, neka opet netko kaže svejedno je kako se neko pivo zove i kakvo je, glavno je da se pjeni.
Objavljeno na Radio Bjelovaru, 17.prosinca 1995.
Izvor: Pivnica.net