Francuska

Na površini od oko 914.000 ha rodnih vinograda (stanje u 2001. godini), proizvede godišnje oko 55.000.000 hl vina, pa na svjetskoj rang ljestvici zauzima treće mjesto po površini pod lozom (iza Španjolske i Italije), a najčešće drugo po proizvodnji vina (iza Italije).

Vinogradima i proizvodnjom vina najbogatiji dio zemlje je jug Francuske gdje se u samo devet departmana nalazi polovica svih površina pod lozom. U tome vode departmani Herault (sa središtem proizvodnje Montpellier), Aude (Narbonne) i Gard (Nimes). Od ukupno stotinu departmana za vinogradarstvo i vinarstvo proizvodnju 41 nisu značajni, jer ili tamo proizvodnje uopće nema ili je ona na površini manjoj od 1.000 ha, dok u ostalih pedeset, površine variraju od 1.000 do 80.000 ha. Svaka od 11 francuskih vinogradarskih zona obuhvaća više departmana (i još više okruga i kantona), a ime su dobile prema povijesnim pokrajinama, pa u njihovu opisu zbog ograničena prostora mnoge značajne pojedinosti nažalost bit će izostavljene.

Pokrajina Champagne

je u svijetu poznata po proizvodnji pjenušca postupkom koji je tu usavršen (méthode champenoise). Ta proizvodnja raste, pa je od 1960., kada je iznosila 49.265.173 boce, kroz idućih petnaest godina narasla za dva i pol puta. Pretežiti dio se prodaje u Francuskoj (oko 60%) a ostatak izvozi, najviše u Ujedinjeno Kraljevstvo, točnije u Veliku Britaniju (8.000.000 boca), a zatim u Italiju (7.000.000 boca) i Belgiju (oko 5.000.000 boca), ali je iz godine u godinu sve veći interes i u drugim zemljama, pa se francuski šampanjac sve češće nalazi i na stolovima američkih (4.000.000), njemačkih (2.000.000) i švicarskih (1.800.000) ljubitelja ovog pića.

Pjenušavo vino je vino koje, uz druge određene sastojke, sadrži i povećanu količinu ugljičnog dioksida (koji nastaje prvim i drugim alkoholnim vrenjem svježeg grožđa, mošta od grožđa i podobnog vina) zbog kojeg se pri otvaranju boce razvija obilna pjena. Takva vina Francuzi nazivaju vin mousseux, Talijani vino spumante, Španjolci vino espumoso, Nijemci Sekt i Schaumwein itd. Šampanjac, od fr. Champagne, rezerviran je naziv samo za pjenušavo vino proizvedeno postupkom sekundarne fermentacije u istoimenoj zaštićenoj zoni, dakako i iz grožđa koje je u toj zoni proizvedeno i prerađeno u vino. Otvaranjem boce pjenušca nastupa dekompresija. Otopljeni i kem. vezani CO2 prelazi u slobodni-plinoviti, pa kažemo da nastupa iskrenje, pojava kada plin u obliku malih kuglica poput lančića putuje kroz pjenušac od dna prema površini. Kad „iskrice” (koje neki i kod nas nazivaju “perle” od fr. riječi za biser) dosegnu površinu, plin odlazi u atmosferu ili neko vrijeme tvori mjehuriće-pjenu, koja se s početka nalazi na cijeloj površini, da bi se ubrzo kidala, odvajala i priklanjala stijenki čaše. Bolje iskrenje i pjenjenje, dakako razumijeva više iskrica (lančića, krunica), gušće a sitnije mjehuriće i duže trajanje i iskrenja i pjenjenja.

U prirodnim pjenušavim vinima (koja su nastala klasičnim postupkom méthode champenoise, odnosno postupkom vrenja u tankovima, cuve close, odn. Charmat postupkom) i u biser vinima, (kao što je i u cit. definiciji već naznačeno) ugljični dioksid potječe isključivo od vrenja, dok je kod gaziranih vina on u cijelosti ili djelomično dodan pod tlakom.
Najniži i najviši stvarni alkohol i ukupni sadržaj etanola u prirodnom pjenušavim vinima i u biser vinu najčešće je propisan zakonima pojedinih država, pa se očekuje donošenje slične usuglašene odredbe i u hrvatskom već citiranim ZOV i u Pravilniku o proizvodnji vina (NN 2/05.).
U prirodnom pjenušavom vinu i u biser vinu ugljični dioksid nastaje isključivo vrenjem šećera u vinu u tijeku proizvodnje (u boci ili u tanku). Tlak što će ga proizvesti nastali u prirodnom pjenušavom vinu (kemijski vezani, otopljeni i slobodni) CO2, kod temperature od 20°C, mora iznositi najmanje 3,0 bara (što odgovara tlaku od 2,96 atm). I gazirano pjenušavo vino kojemu se CO2 dodaje mora ispunjavati iste uvjete u pogledu tlaka, kao i prirodno pjenušavo. Za razliku od prirodnog pjenušavog i gaziranog vina, prirodno biser vino mora imati toliku količinu CO2 koja će, također kod temperature od 20°C proizvesti tlak od najmanje 1,0 do najviše 2,5 bara.

Temeljnom vinu (kojeg u proizvodnji pjenušavog vina u Champagni, u Francuskoj nazivaju natur champagne), koje se dobije izborom mošta, izborom vina ili sljubljivanjem vina i mošta (uz eventualno našim Pravilnikom o proizvodnji vina dopuštenim dokiseljavanjem od najviše 1,5, a samo iznimno i do 2,5 g/l vinske kiseline), dodaje se tiražni liker (kojim se potiče drugo-sekundarno vrenje u proizvodnji prirodnog pjenušavog vina i biser vina). Prirodnom pjenušavom vinu i biser vinu, radi postizavanja odgovarajućeg sadržaja neprevrelog šećera može se nakon završenog vrenja dodati tzv. ekspedicijski liker (kojeg svaka tvrtka izrađuje prema svojoj recepturi (iz mošta, mošta u vrenju, koncentriranog i/ili rektificiranog mošta, te vinjaka ili vinskog destilata), s tim da takav dodatak ne smije povećati potencijalni sadržaj alkohola za više od 0,5 % vol. Takav “liker” u proizvodnji gaziranih vina dodaje se temeljnom vinu prije gaziranja.

Kakvoća pjenušavog, biser i gaziranog vina u najvećoj mjeri ovisi od kakvoće temeljnog vina, s tim da kakvoći pjenušavog i biser vina pridonosi i proces sekundarne fermentacije i dugog zrenja takva proizvoda na kvascu (“sur lie”). Valja međutim znati da to temeljno vino, uz ostalo, ne smije biti jako sulfitirano. O tome je brinuo i zakonodavac kada je odredio da prirodno, biser i gazirano vino ne smije sadržavati više od 250 mg/l ukupne sumporaste kiseline, ni više od 20 mg/l slobodne sumporaste kiseline.

Prirodna pjenušava vina se mogu (nakon provedenog postupka i ispunjenja uvjeta za označavanje podrijetla) označavati kao stolna pjenušava vina, stolna pjenušava vina s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom, kvalitetna pjenušava vina s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom, i vrhunska pjenušava vina s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom. Biser vina se mogu označavati kao stolno biser vino, stolno biser vino s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom i kvalitetno biser vino s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom. Gazirana vina se (uz odgovarajuće uvjete provedenog postupka) mogu označiti kao stolno gazirano i stolno gazirano pjenušavo vino s oznakom kontroliranim zemljopisnim podrijetlom. Trajanje postupka proizvodnje kvalitetnih prirodnih  pjenušavih vina s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom, od početka procesa sekundarne fermentacije do stavljanja u promet ne smije biti kraće od šest mjeseci za pjenušac proizveden Charmat postupkom, ni manje od devet mjeseci za postupak proizvodnje vrenjem u boci.
Takvo vino mora na etiketi imati sljedeće oznake: naziv proizvođača, naziv vina, sadržaj stvarnog etanola u % vol., sadržaj šećera (i to kao oznaku tipa extra brut s manje od 6 g/l, brut, s manje od 15 g/l, vrlo suho (extra sec ili dry) s ostatkom reducirajućeg šećera između 12 i 20 g/l, suho (suho vino|sec ili dry), sa 17 do 35 g/l reducirajućeg šećera, polusuho (demi sec) s 33 do 50 g/l i slatko (doux) s više od 50 g/l reducirajućih šećera. Nadalje, na etiketi mora biti vidljiva oznaka je li pjenušac proizveden prirodnim postupkom ili je gaziran.

U Francuskoj su za to (31. kolovoza 1994.) donijeti posebni propisi, prema kojima se samo na bocama pjenušaca proizvedenim u pokrajini Champagne postupkom champenoise smije označiti proizvedeno pomoću méthode champenoise, međutim, na etiketama pjenušaca koji su proizvedeni tim istim postupkom, ali u drugim fr. pokrajinama, ne smije se navesti ni sljedeće:
-”fermentation en bouteille selon la méthode traditionnelle” (tj. “vrenje u ovoj boci provedeno je tradicionalnim postupkom”)
-”méthode classique” (tj. “klasičan postupak”) -”méthode traditionnelle classique” (tj. “tradicionalan klasičan postupak”).
U RH, jednako kao i u nekim drugim državama proizvođačima pjenušca, postupak proizvodnje se još ističe kao méthode champenoise, Charmat, odnosno proizvedeno vrenjem u boci, ili proizvedeno vrenjem u tanku, dok se gazirani pjenušci moraju deklarirati kao takovi, ili u zamjenu za to vidljivim napisom “proizvedeno dodatkom CO2.”
Prema Uredbi EU 596/1989. pjenušcima se smatraju samo proizvodi dobiveni postupkom vrenja (dakle ne i oni što se proizvode postupkom gaziranja), a ti se postupci proizvodnje pjenušca dalje razvrstavaju kao Charmat, méthode champenoise i méthode rurale (što donekle odgovara tradicionalnom postupku proizvodnje bakarske vodice, odnosno postupku proizvodnje pjenušca što se deklarira kao Asti spumante. Našim propisima ovaj način proizvodnje pjenušavih vina (misli se na méthode rurale) nije posebno reguliran, što je s obzirom na tradiciju takve proizvodnje valjalo učiniti.
Prema kod nas važećem ZOV-u i POV-u na čepu svake boce mora biti evidentna samoljepljiva markica (koja može biti otisnuta i na staniolskoj kapici što pokriva čep boce, a tu markicu, odnosno evidencijski broj proizvođač dobiva od Hrvatskog zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo, što je ujedno i dokaz originalnosti zatvaranja.

Pokrajina Alsace

je vinorodna zona s oko 10.000 ha vinograda (što površinom ne zaostaje za opisanom Champagne), i s oko 2% od ukupne Francuske proizvodnje vina. Ovdje se uzgajaju i proizvode gotovo isključivo bijele sorte grožđa od kojih 1/3 otpada na silvanac zeleni, a 1/5 na mirisni traminac. Uz najvećma bijela vina (od spomenutih i drugih sorata, poput rizlinga rajnskog, pinota bijelog i sivog, plemenke koju ovdje zovu chasselas i muškata) proizvode se, ali znatno manje, tek oko 3% od ukupnih količina i crna vina i ružice, pretežito iz pinota crnog. Dobri poznavatelji vina tvrde da su Alzaška vina među najcjenjenijima. Jura je F. vinorodno područje s tek nešto više od 2.000 ha i s vrlo raznolikom proizvodnjom vina. Crna vina (ružičastocrvene boje) proizvode se iz najmanje tri sorte (poulsarda, pinota crnog i trousseau-a), a bijela pretežito iz savagnin blanc (savanjina bijelog) i chardonnaya.

Mirisni traminac je naziv vina što se dobije preradbom visokokvalitetne vinske sorte traminac mirisni (mirišljavi), za koju neki ampelografi tvrde da je klon traminca crvenog koji je i kod nas u stručnim krugovima poznat pod njemačkim nazivom gewürztraminer. Zbog većih zahtjeva u pogledu njege i zbog slabe do osrednje rodnosti kod nas se uglavnom ne uzgaja u čistim nasadima, a samo ga neki proizvode za tržište kao sortno vino. Pretežito manja količina m. t. ulazi u sastav vina traminca, kojemu smo svojstva opisali pod traminac crveni.

Rizling  rajnski najpoznatija je i najcjenjenija bijela vinska sorta sjevernih vinorodnih područja, kojoj i samo ime govori o podrijetlu. Naš naziv za rizling je graševina, pa otuda i mogući naziv graševina rajnska i analogno tome ime jedne druge sorte graševina tal. (od rizling tal.)  Da ne bi bilo zabune, neće biti naodmet još jednom istaknuti da je rizling rajnski jedna, a rizling tal. (graševina, grašica ili u našim istočnim područjima samo rizling) druga sorta. Dobro školovano vino rajnski rizling je svjetložute do slamnatožute boje, profinjene arome i bukea, skladna puna i svježa okusa.

Broj zaštićenih vina kvalitetne kategorije od istog kultivara višestruko je veći, dok je broj vina iz kvalitetne kategorije r. r. stolno vino upola manji. Oni koji znaju da postupak stjecanja prava na označavanje, primjerice kategorije vrhunsko vino s k.z.p. iziskuje uz vrhunsku kakvoću proizvoda još i dugi vremenski rok praćenja te proizvodnje, znat će također da su mnoga vina što se trenutno označavaju kao kvalitetno ili kao stolno vino s k.z.p. također vrsna i da će mnoga od njih, najvjerojatnije u budućnosti steći pravo na uvrštavanje u višu kvalitativnu skupinu.

Pinot bijeli (burgundac bijeli), cijenjena sorta bijeloga vinskog grožđa, makar da vinogradarima i vinarima u kišnim jesenima zbog osjetljivosti na trulež zadaje podosta briga. Da bi se izbjegle štete u takvim godinama, bere se ranije. U suhim i toplim jesenima, kakve su u izrazitim vinogradarskim krajevima češće, pinot bijeli nakupi dosta šećera, pa su vina iz takva grožđa srednje do jako alkoholna (ponekad i s ostatkom neprevrela šećera), ugodne arome i bukea, primjereno kiselkasta i rano sazrela za potrošnju.

Pinot sivi (u Francuskoj najčešće Pinot gris,u Hrvatskoj još zvan burgundac sivi, u Njemačkoj, Austriji i na drugim njemačkim govornim područjima Burgunder Grauer i Grauburgunder, odnosno Ruländer, a slično se naziva i u Sloveniji rulendec, u Italiji Pinot grigio u Mađarskoj szürkebarát, u Švicarskoj Malvoisie itd.) je vinska sorta bijeloga grožđa (mutant pinota crnog) velike osjetljivosti na bolesti (naročito na sivu plijesan), što je, uz neredovitu i nižu rodnost, usporedi li se s pinotom bijelim, osnovni razlog slabije rasprostranjenosti. Valja međutim istaći da i ovdje, jednako kao i kod opisa pinota crnog postoje brojni klonovi i ove sorte, koje daju u pogledu uroda i otpornosti iznimne rezultate. Vino pinota sivog najčešće kakvoćom nadmašuje vino dobiveno preradbom grožđa pinota bijelog, a i ranije sazrijeva, pa je i to jedan od razloga što (ni grožđe i iz njega proizvedeno vino) u pravilu nema visoku ukupnu kiselost. Na izrazito bogat sadržaj proantocijanidola u sjemenkama ovog kultivara upozorio je pred petnaestak godina dr. Kovač Vlado, što bi mogao biti još jedan razlog povećanom zanimanju vinogradara za njegov uzgoj.

Chasselas (čit. šasla), taj francuski naziv se odnosi na veći broj sorata grožđa od kojih su chasselas doré (bijela) i chasselas rouge (crvena) najrasprostranjenije.  Velike slatke sočne bobice te sorte (prema kojoj se odbrojavaju faze zrenja) ili se vinificiraju ili nude tržištu kao zobatice. Prema istraživanjima vinogradarskih stručnjaka (ampelografa) pred oko pet tisuća godina plemenke su se uzgajale u Egiptu, a danas je njihov uzgoj najintenzivniji u Rumunjskoj i Mađarskoj, a manje u Francuskoj i Švicarskoj, te Austriji, Njemačkoj i drugim srednjeeuropskim državama. Procjenjuje se da pod Vina plemenke su lagana (što podrazumijeva niži sadržaj alkohola i ekstrakta), ugodne sortne arome i pitka, pa stoga i bolja dok su još mlada. U Švicarskoj i nekim drugim zemljama ta vina nose ime „fendant“, što na francuskom znači razmetljiv i hvalisav.

Muškat zajednički naziv za mnoge sorte od kojih neke međusobno nisu srodne, ali sve imaju manje ili više izraženu muškatnu aromu. Muškatne se sorte spominju u antičko doba, i u pravilu su to sorte juga, odnosno toplih podneblja. Uz muškat staroga sortimenta (muškat bijeli, muškat ruža i dr.), sve se više sade nove muškatne sorte nastale križanjem nemuškatnih roditelja (poput bijelog rodnog i vrlo mirišljivog morio muškata kojeg je uzgojio ampelograf Peter Morio iz silvanca i pinota bijelog, odnosno scheurebe koji također ide u red bijelih, kiselinom bogatih muškatnih sorata, a kojeg je uzgojio Georg Scheu, križanjem silvanca i rizlinga). Uz već spomenuti muškat bijeli, muškat žuti, muškat ruža, spomenimo muscateller, muscadell, aleksandrijski muškat, frontinjanski muškat, moscatel de Setubal, moscatel de Malaga, muškat Canelli, muškat rion i dr. O muškatima koji se kod nas uzgajaju (muškat bijeli, muškat žuti, muškat ottonel, muškat hamburg)

Muškat bijeli je zbog svoje izrazite i plemenite muškatne arome vrlo cijenjeno grožđe i vino. Najviše se uzgaja u Italiji (provincija Asti), Portugalu (Setubal), na jugu Francuske (Lunel i dr.). Zbog osjetljivosti na gljiv. bolesti (oidij i sivu plijesan) izbirljiv je na položaj, pa, ako mu mikroklima i tlo odgovaraju, rodi redovito, a iz njegova se grožđa proizvode čuvena pjenušava i desertna vina.

Muškat žuti ili muškat momjanski (Muškat istarski), autohtona je sorta momjanštine. Zahvaljujući položaju i mikroklimi jedinstven je na svijetu. Vino je apsolutnog sjaja i ljepote, zlatnožute boje, raskošne arome i bogatog okusa. Upravo zbog toga, vino se pije na kraju kao kruna obroka.

Muškat ottonel je rana vinska sorta bijeloga grožđa križanjem još polovicom prošloga stoljeća (1852.). Zbog finog muškatnog mirisa grožđa i vina, otpornosti na niske temperature i sivu plijesan proširila se izvan svoje domovine.

Muškat hamburg ubraja se među najpoznatije i najraširenije zobatice. Uzgojen je u Engleskoj, (u stakleniku) otkuda se proširio po cijelom vinogradarskom svijetu. U Makedoniji dospijeva koncem kolovoza, a u sjevernoj Dalmaciji deset do petnaest dana poslije. Rastresiti grozdovi s tamnomodrim bobicama, neujednačene veličine koje su vrlo sočne, ukusne, aromatične i slatke, pa se upravo zato iz njegova grožđa, koje rodi redovito i obilno, ponekad proizvodi i vino.

Savagnin blanc je naziv bijelog vodećeg kultivara u francuskom vinorodnom području Jura gdje se uzgaja na oko 1000 ha. Žuta vina (Vin jaune, u Fr. zvana Poïen, a u susjednoj Švicarskoj Heida) proizvedena iz njegova grožđa cijenjena su među potrošačima i poznata izvan granica Francuske.

Chardonnay (čit. šardone), franc. vinska sorta bijelog grožđa koju su pred dvadesetak i više godina mnogi ugledni ampelografi poistovjećivali s pinotom bijelim. Drugi su pak tvrdili kako taj kultivar sa sortama; pinotom bijelim, pinotom sivim i pinotom crnim nemaju rodbinske veze. Te su zablude tek pred dvadesetak godina (točnije 1999.) razjasnili (molekularno-genetskim postupcima) znanstvenici Bowers i suradnici utvrđujući da je jedan od roditelja tog vrlo cijenjenog i rasprostranjenog kultivara iz skupine pinota, a drugi sorta bijelog grožđa biela belina velika koja se je uzgajala u XIX. i ranijim stoljećima u Hrvatskoj. Osim u hrvatskim vinogorjima koja se nalaze u području današnje hrvatske kontinentalne regije, gdje je u prošlosti bila među vodećima, uzgajala se je i na području Štajerske, gdje se naziva Heunisch weisser, dok joj je ime u Francuskoj Gouois blanc. Zapis o spomenutoj belini ostavio nam je Trummer, Anton u “imeniku trsja u hrvatskih vinogradih” i “popisu trsja koje se goji u šumarskom zavodu i ratarnici u Križevcima”. Te je dokumente Trummer predao 1876. i 1877. godine predsjedniku internacionalne ampelografske komisije, ampelografu Hermanu Goethe-u, koji ih je uvrstio u svoje znamenito djelo Ampelographie – Rebenkunde, Zweite Auflage iz 1887. godine. Kultivar chardonnay (koji je defiitivno rodbinski vezan uz pinot i belinu, priznat je kao posebna sorta na vinskoj izložbi u Lionu, 1872. Tvrdi se da je tom, zacijelo spontano nastalom kultivaru uža domovina okrug Macconais koji se nalazi u regiji Burgundija, te da je ime dobila po nazivu sela Chardonnaya. U Francuskoj se uzgaja u Alzasu, u pokrajini Champagne te u Burgundiji, odakle se je zbog primjerene otpornosti na sivu plijesan, stalne i dobre rodnosti, te naročito zbog kakvoće vina koje se dobije preradbom njena grožđa, proširila po svim kontinentima. Ovoj sorti snažna rasta više odgovara dugi rez, ali podjednako dobro uspijeva i uz primjenu drugih uzgojnih oblika, uključujući i onaj koji je prilagođen za mehaniziranu berbu.  Mali piramidalni grozdovi, u pravilu vrlo često s jednim krilcem i s podjednako razvijenim, srednje velikim, slatkim i ugodno kiselim bobicama puni su soka, pa moraju biti vinificirani neposredno poslije berbe. Vina chardonnaya su odlična osnova za proizvodnju pjenušca. Zbog velikog interesa za ovu sortu, mnogi su uzgajivači nastojali selekcijom uzgojiti klon koji bi bio još bolji. To je pošlo za rukom francuskim (11 klonova) i talijanskim stručnjacima, pa se, primjerice (iz rasadnika Rauscedo) tržištu nudi chardonnayev klon R8, (vina dobivena iz njegova grožđa imaju iznimnu finoću) i chardonnay-klon R4 Mousque (iz kojega se dobiju vina prikladna za sljubljivanje s drugim muškatnim vinima). Od ukupno 37 hrvatskih vina chardonnay s oznakom kontroliranog zemljopisnog podrijetla (1997./1998.) u kategoriju vrhunskih uvrštena su tri (jedan iz vinogorja Đakovo, dva iz vinogorja Međimurje), 22 su kvalitetna (od čega šest iz podregije Plešivica, po pet iz podregije Prigorje-bilogora i Zagorje-Međimurje, četiri iz podregije Slavonija i dva iz podregije Istra), a u skupini stolnih vina s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom uvršteno ih je ukupno dvanaest.

Poulsard (također Ploussard)crvena je francuska vinska sorta vinske regije Jura. Ime Ploussard se uglavnom koristi oko grada Pupillin, ali se može pojaviti i na vinskim naljepnicama diljem regije Jura kao ovlašteni sinonimi . Iako je tehnički tamne vrste (crnog-noir )grožđa, Poulsard posjeduje vrlo malo boje odnosno fenola, koji je u ovom vinu u malim količinama, tako da ga se dalje može prerađivati, u proizvodnji nekih vrsta bijelih vina tehnikom produžene maceracije (postupak namakanja neke krute tvari (npr. dropa, voća, aromatskog bilja i sl.) u tekućini (npr. u moštu, vinu, rakiji i sl.) radi izdvajanja željenih supstanci (npr. bojila, mirisnih sastavina i sl.)..i može se koristiti za proizvodnju bijelih vina . Because of this, Poulsard is often blended with other red-skin varieties or used to produce lightly colored rosé wines. Zbog toga se Poulsard često miješa s drugim crvenim sortama ili se koristi za proizvodnju lagano obojenih ružičastih vina.

Trousseau (bastardo, trousseau Noir)stara je sorta vinove loze. Uzgoja se u malim količinama, i zastupljena je u mnogim dijelovima zapadne Europe. Boja joj je tamno crvene trešnje sa velikim udjelom alkohola i okusima brusnice.

Pokrajina Bourgogna

je nadaleko čuvena francuska vinogradarska i vinarska pokrajina. Glavne sorte ove pokrajine su pinot crni i chardonnay. Jako do srednje alkoholna crna vina iz ove pokrajine (poput onog iz Chablisa, Côte d’Or ili Beaujolaisa) poznata su u cijelom svijetu. Od bijelih najviše se spominje Bourgogne aligoté.

Chablis je tipično je mineralano, jako osvježavajuće, gotovo slano, s elementima citrusa i zelenih jabuka, s laganom teksturom, kojom dominira ta vrsta kiselina. Chablis se dijeli u četiri razreda: petit Chablis, koji polako nestaje s međunarodnog tržišta, Chablis, premier cru, i grand cru (samo je sedam položaja koji imaju oznaku grand cru). Tipično je vino za kamenice, slane srdele i inćune, kozje sireve, propisno skuhane rižote, ali i za pršut i salame.

Côte d’Or svježe i kisele, često svijetle boje, ova vina su stilski daleko naprednija od nekih crvenih i bogatijuh, manje kiselih vina ove regije.

Beaujolais (čit. božole) je srednje do jako alkoholno fr. crno vino, proizvedeno postupkom karbonske maceracije (postupak je kojim se crno grožđe macerira u atmosferi CO2 kako bi se provela intercelularna fermentacija). Ime je dobilo po Beaujenu, glavnom gradu antičke pokrajine Lyonnais. Po kakvoći (i cijeni) razlikuje se stolnih crvenih vina, što nosi samo oznaku beaujolais, koje je lagano i najbolje dok je još mlado. To je razlog što se od 1951. godine na poseban način organiziraju tzv. beaujolais partys koje svuda u svijetu, a od 1997. godine i u Republici Hrvatskoj, (u organizaciji HSK, Le Gout d. o. o., i dr.) počimaju svaki treći četvrtak u studenome i u 00 sati, pod geslom “Pitko, lagano, nježno crvene boje..” Beaujolais Superieur je bolji i u prodaji skuplji od prethodnog, a beaujolais Villages je najcjenjeniji i obično nosi još i pobližu oznaku mjesta iz kojeg potječe kao npr. haut beaujolais, bas beaujolais, beaujolais villages Saint Amour, beaujolais villages Moulin a Vent, beaujolais villages Côte de Brouilly i sl.

Bourgogne aligoté Iz njena grožđa, koje dozrijeva u I. razdoblju (epohi), najčešće zajedno sa chardonnay-em, proizvode se lagana, srednje alkoholna stolna do kvalitetna vina (poput u  Bourgogne Aligoté-Bouzeron s AOC), koja su za potrošnju, s obzirom na sastav, najbolja kao mlada. Tradicionalno, od tih razmjerno kiselkastih vina, dodatkom likera od crnog ribiza (Cassis), pravi se popularni kir, aperitiv tako nazvan prema junaku pokreta otpora u Burgundiji, tijekom drugog svjetskog rata, Canonu Kiru, koji je bio i gradonačelnik Dijona.

Pokrajina Savoie

je vinorodna pokrajina s godišnjom proizvodnjom od oko 200.000 hl, od čega gotovo 1/3 pod zaštitom (AOC). Kažimo da se ovdje proizvode pitka bijela vina, najviše iz plemenke-chasselas.

Chasselas (čit. šasla),  odnosi na veći broj sorata grožđa od kojih su chasselas doré (bijela) i chasselas rouge (crvena) najrasprostranjenije. Velike slatke sočne bobice te sorte (prema kojoj se odbrojavaju faze zrenja) ili se vinificiraju ili nude tržištu kao zobatice. Prema istraživanjima vinogradarskih stručnjaka (ampelografa) pred oko pet tisuća godina ove sorte uzgajale su se u Egiptu, a danas je njihov uzgoj najintenzivniji u Rumunjskoj i Mađarskoj, a manje u Francuskoj i Švicarskoj, te Austriji, Njemačkoj i drugim srednjeeuropskim državama. Vina ove vrste lagana su (što podrazumijeva niži sadržaj alkohola i ekstrakta), ugodne sortne arome i pitka, pa stoga i bolja dok su još mlada. U Švicarskoj i nekim drugim zemljama ta vina nose ime „fendant“, što na francuskom znači razmetljiv i hvalisav.

Pokrajina Côtes du Rhône

Mnogo veća i, s obzirom na proizvodnju, zanimljivija je vinorodna pokrajina Côtes du Rhône, gdje se asortiman proizvodnje kreće od bijelih, ružičastih i crnih, do aperitivnih i desertnih vina, od kojih se posebno ističe Châteauneuf du Pape. Vodeće sorte u ovoj pokrajini su syrah i grenache crni iz kojih se proizvode dobro obojena, buketna i alkoholna crna vina koja se u znatnim količinama i izvoze.

Châteauneuf du Pape (čit.: šatonuf du pap) je poznato i cijenjeno francusko vino što se proizvodi prema strogim (1923. godine usvojenim) pravilima uzgoja loze, preradbe grožđa i njege vina u najjužnijem vinorodnom području regije Côtes du Rhône. Ta su pravila navodno bila osnova kasnije (tek 1936. godine) donijetom francuskom sustavu zaštite vina (Appellation d’origine contrôlée), koji je postao uzor i drugima u svijetu. Vino je dobilo ime po istoimenom naselju (nedaleko od Avignona) u kojem je u XIV. stoljeću izgrađen Châteauneuf-du-Pape, što u prijevodu znači Novi papin dvorac, a proizvodi se preradbom prezrelog grožđa osam različitih crnih i pet bijelih kultivara. U toj mješavini najviše je zastupljena sorta crnog grožđa grenache noir, a zatim slijede cinsault, mourvèdre, syrah, te manje poznate muscardine, counoise, terret noir i vaccarèse, dok su bijeli kultivari, (koji svi zajedno sudjeluju u tom vinu tek sa 3%), grenache blanc, clairette, roussanne, bourboulenc i picardin. Zbog povoljnih agroekoloških uvjeta (topla klima i šljunkovito-kamenito tlo, koje se danju ugrije, a noću lozi vraća toplinu) i sposobnosti nabrojenih kultivara da u grožđu nakupe visok sadržaj šećera i drugih sastavina, proizvedeno vino osim obilja alkohola (koji ne smije biti ispod 12,5% vol.) i ostatka ne prevrela šećera, te bogatstva kiselinama, sastavinama suhog ekstrakta i aromama koje podsjećaju na šumsko crno voće, ima sposobnost i do dvadeset godišnjeg dugog odležavanja.

Syrah (shiraz) crna vinska sorta grožđa  dobre rodnosti, kvalitetne vrste vina koja se dobiju preradbom njena grožđa (jaka obojenost, ugodna aroma, visok sadržaj ekstrakta), zbog čega se koristi za sljubljivanje s vinima kojima ova svojstva nedostaju.

Grenache crni je vinska sorta grožđa podrijetlom iz Španjolske (gdje je zovu garnacha). Rasprostranjena je i u susjednoj (južnoj) Francuskoj te u Sjevernoj Africi od Tunisa do Maroka. Primjerena rodnost (od oko 100 hl/ha) i visok sadržaj šećera u grožđu (oko 22%) iz kojeg se dobiva vrlo jako, obojeno, puno i skladno crno vino, potakli su vinogradare na sadnju ovog kultivara i u drugim vinorodnim krajevima (Kalifornija, Krim i sl.) Vina grenaša sljubljuju se s vinima cinsaulta i carignana, te kao kvalitetna stavljaju u promet.

Pokrajina Midi Mediterraneen

je kao što smo uvodno istakli, količinom i kakvoćom vrlo značajna francuska vinorodna pokrajina, sastavljena od šest velikih departmana. Tu su Herault, Aude, Gard, Var, Pyrénées-Orientales i Boushes du Rhône, na površini od oko 550.000 ha proizvodi oko 33.000.000 hl vina. Odnos crnih prema bijelima je 3:1. Glavna sorta je carignan, a pod hibridima nalazi se čak više od 10% svih lozom zasađenih površina.

Carignan (čit. karinjan), sorta crnoga grožđa, vrlo raširena u svijetu (prema nekim statistikama zauzima treće mjesto iza airen-a i grenache-a, a ispred merlota i ugni blanc-a) i u Francuskoj, Španjolskoj i Sjevernoj Africi. Redovite je i dobre rodnosti. Osjetljiva je na pepelnicu, a otporna na druge gljivične bolesti. Vino carignana je dobro obojeno (čemu pridonosi i oko 7 g/l ukupne kiselosti), pa, osim što se može trošiti u čistom stanju (ili u kombinaciji s cinsaultom i alicante bouschetom), još više služi sljubljivanju s vinima kojima ova svojstva nedostaju.

Cinsault (čit. senso), ponekad se piše i cinsaut, je sorta crnog grožđa nastala uspjelom selekcijom 1950. Dobre je rodnosti (oko 100 hl/ha) i sastavni je dio poznatih francuskih crnih (Côtes du Rhone, Châteauneuf-du-Pape) i najpoznatijih rosé (Tavel i dr.) vina. Križanjem pinota crnog s ovim kultivarom (koje je u Južnoafričkoj Republici, gdje je sorta poznata i pod imenom hermitage,) dobivena je nova sorta pinotage.

Pinotage sorta crnog grožđa koja je nastala u Južnoafričkoj Republici, križanjem pinota crnog i cinsaulta. U JAR-u je cinsaut poznat pod imenom hermitage, pa odatle pino-tage). I danas je u domovini svojeg nastanka vrlo popularna sorta, međutim, zbog sposobnosti dobrog nakupljanja šećera i naročito zbog dobre obojenosti i cijenjene arome vina koja se proizvode iz njena grožđa, cijenjena je posvuda na vinskom tržištu, što rezultira interesom za njenu sadnju i na drugim vinorodnim područjima (Australija, Novi Zeland, Čile).

Pokrajina Sud Ouest

vinorodno područje obuhvaća departmane Dordogne, Basses Pyrénées, Tarn i Aude u kojima se proizvode vrlo cijenjena i nadaleko čuvena vina (poput bijelog suhog Bergeraca, Montravela i Monbazillaca).

Bergerac skupina je semillona, sauvignona, muscadella, ondeca i chenin blanc sorti. Vino je hrskavo, aromatično i puno vitalnosti, blijede je boje.

Montravel semillon,muscadelle i posebno sauvignon tri su sorte grožđa koje čine Montravel vina. Suha su bijela vina, aromatična i  dobro strukturirana.

Monbazillac pomiješan je s tri sorte; kao i montravel, bere se ručno i strogom selekcijom, odnosno na mjestima koja su posebno označena kao “Noble Rot”. Vino je prekrasne boje, koja se odležavanjem produbljuje, okusom na med, bagrem, breskvu i citrusnih nijansi kristaliziranog okusa “Mirabelle” šljive.

Zapadnije od ovog vinorodnog područja nalaze se dva poznatija po prirodnoj rakiji što se dobiva iz tako proizvedenih vina. To su cognac i armagnac.

Pokrajina Bordeaux

je vinorodno područje s najvećim brojem zaštićenih vina s kontroliranim podrijetlom (AOC). Vina najbolje kakvoće crus dobivaju se s položaja u zoni Garonne. Mnoga vina iz ovog kraja nose oznaku château (dvorac) uz „crus” i „ dos ”, što ne znači i da to vino uistinu potječe iz nekakva dvorca, već je oznaka za još jednu posebnu i za to područje specifičnu dodatnu zaštitu. Ipak valja istaći da oznaku château smiju nositi samo vina s kontroliranim podrijetlom (AOC) i kada je grožđe prerađeno u vino, a vino punjeno u podrumu tog dotičnog proizvođača. Nabrojimo glavne zone, a to su Blaye, Bourg, Fronsac, Pomerol, St.-Émilion i Côtes de Castillon s desne obale Garonne, a od osam zona s lijeve strane Dordogne spomenimo Premières Côtes de Bordeaux, što obuhvaća 34 općine gdje se proizvode čuvena bijela i crna vina te zonu Entre deux Mers čija vina iz semillona, sauvignona i muscadellea pripadaju u vrh kakvoće. S lijeve strane rijeke Garonne velik je broj znamenitih zona, od kojih spominjemo nadaleko čuveni Sauternes (s vinima što se proizvode iz grožđa napadnutog plemenitom plijesni) i Médoc, gdje nastaju jednako tako čuvena, ali crna vina.

Semillon (čit. semijon) je francuska vinska sorta bijeloga grožđa. Preporučivana je kao dobra osnova, za visokokvalitetna suha i slatka vina.

Sauvignon na njem. govornom području poznatija pod nazivom muškatni silvanac. Tipičan sauvignon blanc. prepoznatljiv je po izrazitu mirisu koji podsjeća na pokošene cvjetne livade i po specifično gorkastom okusu (što podsjeća na kožicu agruma-grejpa i limuna).

Muscadelle (fr. muskadel), vrlo stara sorta vinove loze s bijelim grožđem koju su još u rimsko doba zvali uva apiana. U Španjolskoj, uz također bijeli palomino i neke druge čini osnovu u proizvodnji poznatoga spec. desertnog vina sherrya. U prvom redu zbog sposobnosti da u grožđu nakupi visoku koncentraciju šećera, u većem ili manjem omjeru ulazi i u sastav malage, porta i ostalih specijalnih vina.

Pokrajina Vallée de la Loire

nekad vinogradarstvom tri puta bogatija vinorodna pokrajina, svoje nazadovanje i doseg od sadašnjih oko 100.000 ha pod lozom duguje filoksernoj zarazi, koja je na putu iz Engleske najprije stigla u ove krajeve i od koje se ono nikada više nije potpuno obnovilo. To je domovina cabernet franca i cabernet sauvignona, gamaya bojadisara i pinota crnog (ovdje zvanog Pineau noir ili Chenin noir). Od bijelih najviše se uzgajaju muscadet (ili melon) i folle blanche iz kojeg se dobiju malo alkoholna suha i kiselkasta vina. Na ovom velikom prostoru uzgajaju se još i mnoge druge sorte kao što su chasselase, chardonnay i sauvignon (Blanc Fumé).

Cabernet sauvignon (čit. kaberne sovinjon), jedna od najpoznatijih vinskih sorata crnog grožđa koja je nastala križanjem cabernet franca i sauvignona bijelog. Iz njena grožđa proizvedeno rubinskocrveno obojeno vino bogato je kiselinama, primjereno alkoholno, puno i skladna okusa s karakterističnom aromom, pa stoga i cijenjeno kod dobrih znalaca. Sadržaj etanola u kvalitetnom vinu cabernet sauvignona kreće se od 10 (za rosé) do 12,5% vol. (kod crnih), a kod spomenutog vrhunskog cabernet sauvignona taj je sadržaj između 12 i 13% vol. U dobrim i nadprosječnim godinama, kada grožđe ovog kultivara nakupi obilje šećera, vina cabernet sauvignon su stasita (bogata ekstraktom) i skladna sadržajem [[ukupne kiseline|ukupnih kiselina], pa su stoga, i uz već spomenuti visok sadržaj etanola, prikladna za dugo čuvanje.

Gamaya bojadisar iako nosi slično ime kao gamay, valja istaći da je to potpuno druga sorta, koja uz moguć visok sadržaj šećera proizvodi i obilje bojila antocijana, što se nalaze u kožici i u mesu (soku) bobice. Vina g. b. uz jaku alkoholnost i punoću obojena su ljubičastotamnocrveno s modrim refleksima. Pogodna su za popravak boje modrocrvenih i granatnocrvenih vina. Možda je upravo zbog toga, da bi služila za popravak boje crnih vina u krajevima gdje se ne postiže željena obojenost uvrštena među preporučene.

Muscadet sasvim različito od muškatne sorte grožđa, vino je posebne  sorte grožđa nazvano “lubenica-dinja”, te je toliko neobično, da  su  ga vinari ostavljali do zime i  prerađivali, u nadi da apsorbiraju iz njega još neki dodatni okus, drugim riječima: proizvođači odabiru i bačve za posebne događaje (obiteljska svadba) te će “medeni mjesec” u bačvi vinu pridodativiše okusa i teksturu. Tijekom ovog procesa autolize, kojim se doprinosi kremastoj teksturi i dobivanju na punini tijela. U ovom dijelu procesa vino se ne prelijeva par mjeseci jer oslobađanje enzima tijekom procesa inhibira oksidaciju koja se može također poboljšava potencijalom za odležavanje vina. Slabo je karbonizirano i beživotno, vrlo je lagano, svjetlucavo okusom zelenih jabuka, te se slaže uz plodove mora posebice školjkaše. U SAD-u prizvod od ove sorte grožđa nema ime kao u Francuskoj,jer nije proizvedeno u regiji Muscadet, nego je nazvano “Melon de Bourgogne”, po sortii grožđa.

Pokrajina Corse

Završimo ovaj opis vinogradarstva i vinarstva Francuske s regijom Corse (Korzika) na kojoj se pod vinogradima nalazi oko 6.000 ha i na kojoj proizvodnja od godine do godine varira od 500.000 do 1.400.000 hl. Glavninu proizvodnje čine crna vina što se dobivaju klasičnom preradbom crnog grožđa sorata grenache, cinsault i carignan.

Francuska je u mnogočemu vodeća vinogradarska i vinarska velesila. Najveći je proizvođač, potrošač i izvoznik pjenušavih vina, vodeći je proizvođač vinskih destilata iz kojih proizvodi čuvene prirodne rakije (cognac, armagnac i dr.), te jedan od pet glavnih proizvođača stolnog grožđa u Europi (od čega se konzumiralo u Fr. 2.024.000 dt/1987., 2.058.840 dt/1995. i 2.107.000 dt/2001.). Sjedište je Međunarodnog ureda za lozu i vino (OIV) i brojnih znanstvenih institucija iz vinogradarstva i vinarstva oblasti, te četiri enološka fakulteta.

Izvor: http://www.vinopedia.hr

Posjetite i pretplatite se na naš kanal

RECEPTI, SAVJETI, DOGAĐANJA I ZANIMLJIVOSTIspot_img

Pročitajte još i ovo...

Povezani članci