5. Festival hercegovačkih vina – BLAŽ Enology

U Međugorju je 25. i 26.kolovoza, održan 5. BLAŽ Enology ili Festival hercegovačkih vina. Iza BLAŽ-a krije se skraćenica imena dviju najpopularnijih sorti ovoga kraja – Blatine i Žilavke.Hercegovina je od davnina poznata po dvije poljoprivredne kulture duhanu i vinu. Duhanska industrija polako tone, a vinari sve više dižu glavu. Ovo “dižu glavu” shvatite u pozitivnom smislu te riječi. Iz godine u godinu rastu u kvalitativnom i količinskom smislu. Bila je to prilika da se ondje okupe najvažniji ljudi Kantona i Federacije koji mogu utjecati na budućnost vinarstva u Hercegovini. Na uvodnom dijelu Andrija Vasilj, glavni organizator BLAŽA, u hotelu Cesarica dao je riječ Vjekoslavu Vukoviću iz Vanjskotrgovinske komore BiH te Marku Ivankoviću iz Agromediteranskog zavoda iz Mostara koji su nam dali niz podataka o sadašnjem trenutku BiH vinarstva.

Iz izlaganja Vukovića i Ivankovića saznali smo da je u BiH pod trsovima oko 3660 hektara, izvozi se oko 2.8 milijuna litara što je ekvivalent za 4 milijuna KM (konvertibilnih maraka). Godišnja potrošnja u toj zemlji je 6 litara po stanovniku, a plan je kroz nekoliko godina dignuti na 10 litara. U tome zajednički sudjeluju već spomenute institucije i USAID Turizam BiH (Američka pomoć) koji se aktivno uključio u projekt Vinske ceste i drugih turističkih poduhvata ondje. Ljubazni, Mirna Jelčić direktorica programa za Hercegovinu i Gorčin Dizdar, direktor komunikacija projekta USAID Turizam detaljno su me upoznali sa planovima. Tim povodom je tri dana prije BLAŽ-a organizirana posjeta trebinjskim vinarima, a na završnoj svečanosti je bilo 15 novinara iz BiH i Hrvatske.I zaista otkada sam prvi puta probao Nuićeva Trnjka, na zamislite, vinskoj izložbi u hotelu Hyatt u Beogradu prije osam godina, počeo sam redovitije pratiti što se tamo događa. U Hercegovini. Slijedili su Vinocomi u Zagrebu i osječki festival WineOS na kojima su najistaknutiji vinari i vinske kuće poput Čitluka d.d predstavljali sve bolja vina.

Definitivno je i peti BLAŽ to potvrdio i digao još malo više ljestvicu kvalitete. Tako sam, osim već prije poznatih vinarija sa odličnim žilavkama: Andrija, Brkić, Vasilj, Zadro, Nuić, Škegro…,otkrio da i u Hercegovina produktu, Vilinki i kod Ostojića primjerice, ima odličnih žilavki.

Zapravo na Festivalu sa 27 vinara niste mogli ni pronaći žilavku ispod ocjene vrlo dobar. Od dvadesetak, koliko sam ih probao prvoga dana u radionici našega sommelliera Siniše Lasana nijedna nije bila lošija što je zaključio i voditelj. Neumorni Lasan nam je gotovo dva sata predstavljao 18 žilavki i 3 crna vina. Pitate se jesam li preživio. Jesam, malo kušao, a ostatak odlio.

Drugoga dana bili smo u tom planu upoznavanja u Blagaju i Mostaru, ali o tome nešto kasnije. Ja sam na ovom području bio kratko po 5-6 sati tijekom ljeta 2018 i 2019. godine. Tada sam bio u vinarijama Andrija, Čitluk d.d., te kod Grge Vasilja, Josipa Nuića i Mirka Škegre. Ovoga puta sam upoznavanja proširio na vinarije Brkić, Keža i Hercegovina produkt. Vidi se rapidan napredak. Danas se Hercegovina može po kvaliteti i količini vina mjeriti sa najboljim vinskim regijama u Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji. Svemu tome, naravno, pomaže i uznapredovali turizam u kojemu je vino važno u ugostiteljskoj ponudi. Mahom su to hrvatski vinari ovoga kraja, a dobro ih prate trebinjske kolege.

Vinar Josip Brkić
Vinar Josip Brkić

Vinska događanja su upotpunjena sommellierskom radionicom u Mostaru tjedan ranije i promocijom Vinske ceste prve večeri u Gardensu. Cesta je odlično zamišljen projekt čije predstavljanje treba proširti najprije u Regiji (Ljubljana, Zagreb, Beograd), a onda i na najjača tržišta po dolascima Njemačka, Austrija…Po svemu, kako sada izgleda, mogao bi to biti vrlo uspješan posao.

A sada ponešto o vinarima, dijelu njih u prvom tekstu, jer ih je dosta koji zaslužuju pozornost a uspio sam biti na relativno malo mjesta. U vinariji Josipa Brkića, lijepoj i funkcionalnoj zgradi u središtu Čitluka bio sam prvi put. Probao sam vina prije na sajmovima, ali nije to isto kao proba u podrumu. Dočekali su nas, mene i kolegu Petkovića, Josip i njegova tri sina koji idu očevim stopama. Probali smo 6 vina; redom žilavka 2020., zatim Greda bijela 2019. (Greda je područje sa kojega dolazi grožđe), a treće vino nazvano Mjesečar (žilavka iz 2018.) rađeno je po biodinamičkoj metodi Rudolfa Štajnera. Brkić i danas po toj metodi radi svoja vina, ali mjesečar je maneken te vrste. A ide ovako: prvih 14.5 dana mjesečeve mijene grožđe u bačvi miruje, a onda se u idućih 14,5 dana miješa prateći doba dana ili noći. U boce ulazi direktno crijevom iz bačve, bez filtriranja ili drugih intervencija. Rezultat izuzetno slasno i užitno vino, ne prevelikog alkohola, oko 12%, a nakon što ga ispijete po noći, mjesečina vam je dovoljno jaka u pozitivnom smislu.

Slijedio je rose Grečica 2020. iz vinograda u kojemu nije bilo nikakvih drugih intervencija osim rezidbe. Kušanje kaže – dajte još! Degustaciju smo završili Plavom Gredom iz 2018. (crno vino odležano 2 godine u bačvama od četiri različita hrasta). I na kraju famozna Crvena limuzina 12.7 % alkohola; u omjeru 85% blatina i 15% vranca (inače Brkić radi u tom omjeru svoja crna vina) 14 godina staro ili mlado vino, kako se uzme! Berba je bila 2007., a u punjeno je u boce (samo 234 butelje) 2017. Izvanredno vino već tada rađeno biodinamičkom metodom. Opraštamo se sa Josipom čija je obitelj 1979. sagradila prvu privatnu suvremenu vinariju a 1994. počinju buteljirati kada je to omogućio Zakon o vinarstvu BiH, do tada samo litreno.Nakon posjete Blagaju okrjepili smo se u restoranu “Kolo” koji ima nenadmašnu poziciju pokraj i na adi rijeke Bune. Jeli smo specijalitet toga kraja brudet od jegulja i žaba. Ocjena tri, prolazno, pogotovo zbog novoga kušanja sutradan u jednom drugom restoranu.Na izmišljenom mjestu, na malom otočiću uz patkice na rijeci, hladili smo se žilavkom u predahu puta, a na kraju sve zasladili još jednim specijalitetom ovoga kraja – smokvarom.Kroz Eko-etno selo Herceg proveo nas je Ilija Barbarić nakon što smo u vinariji Hercegovina produkta probali Blatinu exclusive (kasna selektivna berba bobica), a dan ranije i veće količine žilavke iz te linije. Ova vinarija čiji se vinogradi nalaze na Dubravskoj visoravni prema Čapljini višestruki je dobitnik Decanter medalja. Primjerice 2017. su ih dobili čak četiri, a Charisma blatina iz 2015. zlatnu medalju. Godišnja proizvodnja se kreće oko 2.5 milijuna litara, a kapacitet je tri. U kategoriji vrhunskih su Zlatna Dolina Blatina i Žilavka, Vranac i već spomenuta Charisma u crnoj i bijeloj varijanti. Vinarija je sagrađena 1994., a 2004 kupljeno je 220 ha vinograda oko Čapljine. Odlično rade ovi “produktaši”, a turistička nadogradnja s eko selom je u istoj pa možda i višoj razini. U Hrvatskoj sam bio u nekoliko sličnih sela te kategorije, međutim Herceg nadmašuje sve. Osim cijeloga niza kamenih kuća sa različitom svrhom, ondje možete vidjeti ili biti na koncertu u amfiteataru za 1300 ljudi, mali zoo vrt za djecu, lijepo jezero uz koje se rade različiti eventi, veliki restoran za 600 ljudi kojim protječe voda iz potoka i na kraju, ali možda i najvažniji više desetaka soba za boravak u Selu.

Josip Nuić

Posebno zanimljiv je put do vinarstva, a i životna filozofija Josipa Nuića. Rekao mi je sasvim iskreno na put vinarstva me naveo prijatelj Miro Čorić, vlasnik Andrije, a sigurno i njegov rođak, enolog Ivan Penava. Nuić je u formativnim godinama žudio da radi isti posao kao i otac prodaju autodijelova i pripadajuće elektronike. To se i počelo ostvarivati 1989. godine i on je poput mnogih naših gastarbajtera živio na dvije adrese. Na jednoj u okolici Stugartta, a drugoj u Ljubuškom. Sada je to Krems u vinarskoj pokrajini Wachau i opet Ljubuški. Cijeli život na putu, ali dobro podnosi. Svoje zanimanje, a kasnije i djelatno vinarstvo od početka dvije tisućitih prenio je i na djecu. Stariji Vlatko završava višu vinarsku školu, a Filip, koliko sam vidio ima mota za isti posao. Josip je bio sumnjičav već kod Vlatka dali on zaista želi to raditi, jer je i sam na koži osjetio što znači očeva želja. U njegovom slučaju otac je htio da postane obućar, a on je žudio za prodajom. Sada je siguran da je želja starijega sina bila čvrsta i zrela, a ja vidim da je tako i sa Filipom. Nuić je od onih ljudi koji razbijaju stereotipe. Zato je prvi u Hercegovini u značajnoj količini obnovio Trnjak za kojega je dobio mnoga međunarodna priznanja. To mu nije bilo dovoljno pa je prije 7-8 godina zasadio “morski” pošip koji sada daje odlične rezultate. Ali ni tu nije stao već je introducirao i Grka koji je zaštitni znak, loza Lumbarde! Očevim stopama je krenuo i Vlatko koji sada eksperimentira sa austrijskom sortom veltlinac zeleni. Siguran sam da će i to dati dobar rezultat, a ja ga izazivam da krene sa plavcem malim, tek kreće sa novom sadnjom na 9 ha u Ljubuškom na parcelama nekadašnjega kombinata, pa pozove Pelješane na dobar plavac u Crnopod gdje je vinarija. Inače to, moram reći, monumentalno zdanje koje su projektirali arhitekti iz bečkog studija Spitzbart&Partners polako kreće prema konačnoj realizaciji. Važno je da iduće dijelove – najsuvremeniju kušaonicu, možda i prvobitno zamišljen restoran, uz arhivu i smještajne kapacitete rade novci iz vinarije.

Bili smo u obilasku znamenitih vinograda na Dugolazama koje je krčeći Roadminerom Trencor ili po hercegovački Kamenojedom teškim 70 tona a nakon toga posadio većinu svojih sorti: blatina, merlot, CS, žilavka, krkošija, bena, ali i nove pošipa i grka na 28 hektara. Sedam hektara je ispred vinarije na položaju Orlovac. I eto ti već 35, a sa budućim ljubuškim nasadima oko 45 hektara.

Ako sam za nekoga siguran da ide sigurnim putem sa velikim potezima, primjerice poput prijatelja Čorića, onda to mogu reći za Josipa Nuića. Znatiželje i talenta mu ne nedostaje. Inače, tamo je već počela berba pošipa koja se nastavlja ovaj tjedan. Čekajući ga da obavi neki posao u Ljubuškom, sladili smo se roseom od trnjka iz 2019. saznavaši još pokoji detalj: crna vina izlaze tek nakon 3- 4 pa i 5 godina kao što je slučaj ove godine sa Trnjakom iz 2016. ili Blatinom iz 2018.

U drugom nastavku o vinarijama Andrija, Vasilj i Keža , posjeti znamenitoj tekiji u Blagaju, manastiru u Žitomisliću, Mostaru i završnoj svečanosti na bazenu u sportsko rekreacijskom centru.

Tekst i slike: Vjekoslav Madunić

spot_img

Pročitajte još i ovo...

Povezani članci