Oskoruša je voćka porijeklom iz Male Azije, odakle su je Rimljani preuzeli i raširili po Mediteranu i Europi. Premda je po izgledu vrlo slična sitnoj krušci, stablo i listovi odmah je razlikuju.
Listovi su pravilno perasti. Plod je mesnat, izvana žut do crven, ali nije jestiv sve dok ne macerira, poslije prvih jesenskih mrazeva (poput mušmule). Premda se to po okusu svježeg ploda ne bi reklo, oskoruša sadrži 15% šećera, gorke tanine te jabučnu i druge voćne kiseline.
Najstarije stablo oskoruše danas poznato nalazi se u Francuskoj. U časopisu Revue horticole iz 1900 stanoviti H. Massé, vrtlar iz zapadne Francuske opisuje divovsko stablo oskoruše “Géant Cormier”, čiju pravu starost ni danas nitko pouzdano ne zna.
Stari vinogradari često su ovo posebno voće sadili na slobodne prostore u divljine vinograda, radi vrlo ukusnih plodova a i prekrasnog lišća u kasnu jesen. Postoje mnoge samonikle sorte koje slobodno rastu u divljini, a neke kvalitetne čovjek koje razdvojio i posadio u svojoj okolici, cvjeta bijelim grozdastim cvjetovima, a plodovi dozrijevaju u jesen kad i grožđe. Jestivi su kada ugnjile i padnu na zemlju. Bogati su taninom i njihova konzumacija preporučava se ljudima s probavnim smetnjama. Stabla su im dugovječna, sa širokim krošnjama i obično plodove daju svaku drugu godinu.
Izvor: http://www.nutricionizam.com
