Ekološke različitosti, koje na malom prostoru prelaze, reklo bi se, u kontraste, uvjetuju raznolikost vinogradarske i vinarske proizvodnje. U tri vinogorja Istre (Zapadna Istra 5840 ha, Centralna Istra 210 ha i Istočna Istra 100 ha), među preporučene kultivare (Pravilnikom o Nacionalnoj listi…,NN 159/04.) svrstano ih je dvadeset i jedan.
Na cijelom istarskom poluotoku vodeća je bijela sorta malvazija istarska bijela koja je osnova proizvodnji brojnih vina s k.z.p. iz kategorije kvalitetnih i manjeg broja vrhunskih. Ostale sorte za bijela vina (chardonnay, pinot bijeli, pinot sivi, muškat ottonel i dr.) proizvode se u znatno manjem opsegu, a proizvodnja muškata bijelog (momjanskog) bila je skoro potpuno iščezla, ali se, zaslugom mladih vinogradara i vinara uzgoj tog kultivara ponovno obnavlja.
Nekad vodeći crni kultivari teran i rafošk, iz kojih se proizvode istoimena zaštićena vina s k.z.p. (motovunski teran i dr.), polako ali sigurno prepuštaju mjesto vinima proizvedenim iz drugih kultivara među kojima poglavito merlotu crnom i cabernet sauvignonu, od kojih su neka svrstana i među vrhunska. U skupini rosé vina spomenimo bujsku hrvaticu i porečki rosé cabernet sauvignon.
Merlot crni Malo je vinskih sorata crnog grožđa koje se podjednako uspješno uzgajaju u južnim i sjevernim vinorodnim područjima. Ta značajka merlota pridonijela je da se ova podrijetlom francuska sorta iz okolice Bordeauxa proširi po cijelom vinogradarskom svijetu. Kod nas je svrstana među preporučene kultivare samo u četiri podregije kontinentalne Hrvatske (Podunavlje, Slavonija, Prigorje-Bilogora i Pokuplje) i u svim podregijama regije Primorska Hrvatska. Krase je rodnost, otpornost od zimskog smrzavanja, i prema svim gljivičnim oboljenjima. Vina sorte merlot bogata su alkoholom (obično oko 12,5% vol. ) i ukupnim kiselinama (oko 6,5 g/l), rubincrvene crvene su boje, arome šumske maline. U Hrvatskoj je veći broj vina proizvedenih iz sorte merlot zaštićeno u kategoriji kvalitetnih i vrhunskih.
Među prvim zaštitama merlota u RH u kategoriji vrhunskih valja spomenuti Merlot iz Rovinja, zatim iz Poreča, te merlot Bujštine. Nakon provedene privatizacije ta vina proizvode novi vlasnici tih vinarija. Najveći broj kvalitetnih vina s k.z.p. sorte merlot proizvodi se u zapadnoistarskom vinogorju, dok se u vinogorjima Kutjevo i Drniš proizvodi tek po jedno vino te kvalitetne skupine. Uz navedena vrhunska i kvalitetna vina merlota, još se proizvode i stolna vina s oznakom k.z.p., a dio vina ove sorte ulazi i u sastav drugih zaštićenih i nezaštićenih crnih vina.
Cabernet sauvignon (čit. kaberne sovinjon), jedna od najpoznatijih vinskih sorata crnog grožđa koja je nastala križanjem cabernet franca i sauvignona bijelog i koja je u naša vinogorja (ponajprije u Istru, i to na područje Poreštine i Pazinštine) prenijeta iz njene domovine Francuske (Bordeaux) u vrijeme prve obnove vinograda, točnije oko 1880. Veliki proizvodni nasadi pod ovom sortom podignuti su u Poreču u razdoblju 1970.-1975. Pravilnikom o Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze, uzgoj se preporuča u podregijama Podunavlje, Slavonija, Moslavina, Prigorje-Bilogora, te u svim podregijama regije Primorska Hrvatska (tj. u Istri, Hrvatskom primorju, Sjevernoj Dalmaciji, Dalmatinskoj zagori i u Srednjoj i južnoj Dalmaciji). S obzirom na to da se podjednako uspješno uzgaja na dubokim, ali i na plitkim i suhim tlima, kao i da nema posebnih zahtjeva obzirom na uzgojni oblik, da je primjereno otporna na gljivične bolesti i da uz dobar rod daje šećerom (i do 23%) i kiselinama (oko 7 g/l) bogat mošt, uzgaja se na svim kontinentima. Iz njena grožđa proizvedeno rubinskocrveno obojeno vino bogato je kiselinama, primjereno alkoholno, puno i skladna okusa s karakterističnom aromom, pa stoga i cijenjeno kod dobrih znalaca. U Hrvatskoj su mnoga vina nastala iz ove sorte (negdje i uz dodatak caberneta franc) zaštićena kao kvalitetna. Zasada, kao vrhunsko vino iz ovog kultivara proizvodi se također u zapadnoistarskom vinogorju i to pod imenom porečki cabernet sauvignon). Sadržaj etanola u kvalitetnom vinu c. s. kreće se od 10 (za rosé) do 12,5% vol. (kod crnih), a kod spomenutog vrhunskog cabernet sauvignona taj je sadržaj između 12 i 13% vol. U dobrim i nadprosječnim godinama, kada grožđe ovog kultivara nakupi obilje šećera, vina cabernet sauvignon su stasita (bogata ekstraktom) i skladna sadržajem [[ukupne kiseline|ukupnih kiselina], pa su stoga, i uz već spomenuti visok sadržaj etanola, prikladna za dugo čuvanje.
Cabernet franc (čit. kaberne fran), francuska je autohtona vinska sorta crnoga grožđa s područja Bordeauxa, koja se, zbog dobrih svojstava, odmah nakon filokserne zaraze i obnove vinograda na američkoj podlozi počela širiti po vinogradarskom svijetu. Često joj se pretpostavlja druga crna sorta, možda stoga što je slična imena (cabernet sauvignon), ali, valja reći, te su usporedbe vrlo često nepravedne. Naime, cabernet franc, uz sortne vrline (rodnost, otpornost i sposobnost da nakupi visok sadržaj šećera uz primjerenu količinu ukupne kiselosti, ima i ostala svojstva koja dolaze do izražaja u vinu (dobra obojenost, sklad, bogatstvo arome i tipičnost). Kod nas se uzgaja u mnogim kontinentalnim i mediteranskim vinogorjima. Pravilnikom (NN 159/04.), među preporučene kultivare uvršten je u podregijama Podunavlje, Slavonija, Moslavina, Prigorje-Bilogora, Istra, Sjeverna Dalmacija i Srednja i južna Dalmacija. Cabernet franc se rjeđe prerađuje odvojeno, češće zajedno s cabernetom sauvignonom, pa je tako nastalo kvalitetno crno suho vino zapadno istarskog vinogorja što nosi oznaku samo cabernet, ili je njegov udio u zaštićenom cabernet sauvignonu manji od 15%, pa mu se ime niti ne spominje.
Sauvignon bijeli (čit. sovinjon) je cijenjena i rasprostranjena vinska sorta podrijetlom iz Francuske, koja je na njem. govornom području poznatija pod nazivom muškatni silvanac. Tipičan s. b. prepoznatljiv je po izrazitu mirisu koji podsjeća na pokošene cvjetne livade i po specifično gorkastom okusu (što podsjeća na kožicu agruma-grejpa i limuna). Sauvignon se uzgaja, u svim kontinentalnim hrvatskim podregijama, gdje je posvuda, kao i u podregijama Hrv. primorje i Istra, uvršten među dopuštene kultivare.
U 1998. godini, uz sedam vina iz kategorije stolno (što se proizvode u podregijama Slavonija, Plešivica i Zagorje-Međimurje) i deset kvalitetnih (iz podregija Slavonija, Moslavina, Prigorje-Bilogora, Plešivica i Zagorje-Međimurje), samo su tri proizvođača (svi iz međimurskog vinogorja) stekla pravo na označavanje svojih sauvignona kvalitetnom kategorijom vrhunski.
Hrvatica crna je najvjerojatnije istarski endem, što znači da se vjerojatno nalazi samo i isključivo na području Istre. Na to upućuju usporedne analize s nekim drugim sličnim sortama, pa to nije istovjetna sorta ni s onom što ju u Italiji zovu croattina, odnosno croata (što, u prijevodu opet znači hrvatica). Iako Pravilnikom o Nacionalnoj listi dopuštenih kultivara vinove loze u RH (NN 159/04 uvrštena u skupinu priznatih i “preporučenih kultivara” u svim vinogorjima podregije Istra, malo je zastupljena u sortimentu, pa se još jedino na području vinogorja Bujštine sve do nedavno odvojeno prerađivala i štitila kao kvalitetno (rosé) vino s k.z.p. O rasprostranjenosti ove sorte u prošlosti, u Istri i u sjevernoj Italiji (gdje su vinogradari često tvrdili da je to ista sorta s različitim imenima), govori velik broj istoznačnica poput: croatizza, karbonera, corbina, cervina i dr. Odgovor na pitanje dali je to ista sorta ili su te sorte različite, ali rodbinski povezane, ili su potpuno različite odgovorit će se molekularno genetičkim postupcima determinacije, na što se vjerojatno neće dugo čekati.
Proizvodnja ružice (rosé vina) iz hrvatice crne nije samo rezultat novijega trenda i na našem tržištu, već najbolji izbor preradbe ove slabo obojene sorte, koja zori u trećoj epohi, i kojoj je rodnost obilna, otpornost na bolesti dobra, a sastav (šećera oko 18 %, i ukupna kiselost mošta oko 8 g/l) idealan za proizvodnju vina koje će bojom podsjećati na crno, a okusom na bijelo.
Teran (ili refošk naziv sorte od tal. refosco) je vinska sorta crnog grožđa o kojoj se u našoj stručnoj literaturi raspravlja od 1825. godine (Petar Stanković), a tek se sada možda naziru dugo traženi odgovori. Dosadašnji način označavanja govori da je riječ o istoj sorti s dva podvarijeteta. Istraživanja Vivoda Vida upućuju na zaključak da su to dvije sorte, od kojih je jedan teran (s dva podvarijeteta ili, pravilnije rečeno, klona), a drugi rafošk (ili i kod nas češće zvan, refošk od talijanskog naziva refosco). Ova pomutnja oko identiteta, terana i rafoška, tvrdio je prof. Viktor Vitolović, nije ništa neobično u ampelografiji, držeći da je tome uzrok što je smjer i intenzitet morfoloških i drugih promjena kod vinove loze u različitim agroekološkim uvjetima nejednak. Sada je prilika da se analizom biljega DNK (mikrosateliti) riješe ove nedoumice na čemu se upravo radi. Većina ampelografa tvrdi da su to kultivari Istre, Slovenskoga primorja i sjeverne Italije. Otuda su se one prenosile u druge krajeve, pa se danas npr. uspješno uzgajaju i u Makedoniji, naročito u gevgelijskom kraju. Pošto je dosadašnja statistika o rasprostranjenosti i kakvoći ovih sorata temeljena na pretpostavci da se radi o istoj sorti s dva podvarijeteta, dugi niz godina analizirani i sređivani podaci više nisu upotrebljivi. Odvojenim praćenjem klonova ili sorata terana i rafoška, te odvojenom preradbom njihova grožđa i analizom tako dobivenih vina došlo se je do zanimljivih podataka. Rafošk sazrijeva prije od terana. Rodnost rafoška je manja od rodnosti klonova terana, ali ih zato nadilazi kakvoćom vina. Na kraju kažimo i to da je teran Pravilnikom o Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze u RH u podregiji Istra svrstan među preporučene kultivare vinove loze.
IZVOR:
http://www.vinopedia.hr