Hrvatska može postati svjetski centar koji će educirati osobe s invaliditetom u ugostiteljskom sektoru. Žalosno je da je razina svijesti o potrebi uključivanja osoba s invaliditetom u rad općenito vrlo mala ili gotovo nikakva. To hitno trebamo ispraviti!
Udruga nastavnika u djelatnosti ugostiteljskog obrazovanja (UNUO) osnovana je 2009. godine s ciljem edukacije osoba s invaliditetom u ugostiteljstvu. Predsjednik udruge, gospodin Vedran Habel, svoju energiju, ljubav i znanje prenosi na učenike dajući im iskustvo i priliku za integraciju u profesionalni život. No nije ovdje riječ samo o profesionalnom aspektu.
Vedran Habel svojim učenicima daje puno više od samog znanja. Daje im ljubav i osjećaj ravnopravnosti. To se ne može mjeriti nikakvim ocjenama i diplomama.
S profesorom Habelom razgovarali smo o radu udruge, njezinim polaznicima, radionicama i planovima za budućnost.
Vedran Habel „u kuhinju“ je uskočio s nepunih 18 godina. Radio je u nizu restorana i hotela stječući zavidno znanje, a nakon rada u hotelu „Esplanada“, to znanje i vještine odlučuje prenijeti i na druge…. Svoj životni put nastavlja u obrazovanju gdje je i danas. Profesor je kuharstva, napisao je udžbenike za kuhare za srednju školu, ali i kuharicu na brajevom pismu. Danas ga ispunjava rad s osobama s invaliditetom i djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
Mi smo Vedrana Habela upoznali prije nekoliko mjeseci prilikom predavanja „Gastrodiplomatske delicije“, gdje su upravo polaznici udruge pripremali ukusne zalogaje. Bilo je to divno iskustvo vidjeti te mlade i vrijedne ljude koji su strpljivo čekali kraj predavanja kako bi nasmiješeni i sretni pokazali svoje gastro umijeće. Šteta da se tada nije radila neka vrsta „blind tastinga“, jer smo uvjereni kako bi mnogi rekli da je riječ o hrani iz nekog poznatog zagrebačkog cateringa. Ali nije bila!
Taj dan hranu su pripremali polaznici udruge, osobe s invaliditetom, koje je učio i naučio profesor Habel.
„Kako sam došao na ideju za osnivanje udruge? Ne znam. Valjda to ulazi u onu sferu životnih odluka koje te jednostavno same pronađu.
Razmišljao sam kako bi trebalo napraviti radionicu za osobe s invaliditetom i tako se stvorila ideja za udrugu. Prva radionica bila je ona za gluhe osobe i bila je iznimno uspješna. Nakon nje je uslijedila radionica za slijepe osobe. Želio sam vidjeti gdje su neke moje granice. Život sve nosi sa sobom. Tako mi je donio i ovaj moj posao u kojem uživam“, rekao nam je Habel.
Udruga danas ima pet stalno zaposlenih osoba, od toga su četiri osobe s invaliditetom. Trenutno udruga ima grupu od osam polaznika u dobi od 6 – 15 godina koji već 7 – 8 mjeseci pohađaju različite radionice. Uče sve: od odlaska na plac, u trgovinu, uče obradu i pripremu hrane. Udruga broji 20 odraslih polaznika za koje se radionice organiziraju dva puta tjedno.
„Sada smo npr. imali organizirane radionice na tržnici Trnsko u Zagrebu. Našim korisnima je važna interakcija s ljudima. Na tržnici su u direktnom kontaktu s ljudima gdje maju priliku komunicirati, predstaviti se i pitati. Pričati čime se oni bave i čuti sve što ih zanima…Time stječu samopouzdanje koje im je nužno kako bi se lakše mogli zaposliti, ali i uopće snaći u svakodnevnom životu“, pojasnio je Habel.
Upravo u ovom djelu leži velika vrijednost rada udruge, odnosno njezinog osnivača, Vedrana Habela. Pružiti osobama s invaliditetom direktno uključivanje u svakodnevne obaveze, interakciju sa što većim brojem ljudi, stjecanje samopouzdanja… Sve to nužno je i ključno za njihovo zapošljavanje i konkurentnost na tržištu rada.
„Zapošljivost naših korisnika je vrlo velika pa samim time to govori da je ono što radimo dobro te ćemo u tom vidu naš rad nastaviti i u buduće“, jasno poručuje Vedran Habel.
„Put po Hratskoj za 90 dana“
U hotelu DoubleTree by Hilton Zagreb 18. svibnja 2019. predstavljen je novi projekt udruge UNUO “Put po Hrvatskoj u 90 dana“.
Riječ je o projektu kojim udruga želi ojačati konkurentnost ljudskih potencijala u turizmu i ugostiteljstvu kroz osnaživanje socijalnog poduzetništva.
„To je projekt s kojim smo se aplicirali na jedan natječaj koji na žalost nismo prošli, ali koji ćemo ipak provoditi, jer smatram da edukacija sama za sebe nije dostatna. Naime, osim edukacije naših korisnika, mora se raditi i na edukaciji samih ugostiteljskih djelatnika, od direktora pa sve do konobara, ali i gostiju. Trebamo djelovati u smjeru probuđivanja svijesti da se i osobe s invaliditetom mogu zaposliti u ugostiteljstvu te biti dobri i pouzdani zaposlenici“, naglašava Habel.
„Projekt smo započeli u Zagrebu, gdje je DoubleTree by Hilton Zagreb pokazao ogroman interes samim time što je dodijelio donaciju za kupnju prikolice u kojoj ćemo montirati mobilne kuharske jedinice uz pomoć koje ćemo kuhati po terenu. Riječ je zapravo o donaciji grupacije Hilton iz SAD-a koja je prepoznala naš rad i to je ono što je meni interesantno. Da se prepoznao naš rad i trud izvan granice. To je ono što mi daje snagu da s tom pričom idem dalje. Vjerujem kako će velike i ozbiljne korporacije i tvrtke prepoznati našu ideju i pomoći nam u realizaciji naših projekata.
Ako nas je prepoznao Hilton, vjerujem kako će nas prepoznati i manje tvrtke. Nama to zaista znači puno“, kaže Habel.
„Prvenstveno smo orijentirani prema hotelima, velikim tvrtkama, jer je malim restoranima teško osloboditi kuhinju ili samo jedan njezin dio na nekoliko sati. U sudjelovanje u ovom projektu nastojat ćemo uključiti i djecu, dakle goste hotela, kako bi još od malena razvili svijest o osobama s invaliditetom. Smatram da je to nešto što ostaje za cijeli život. Kako se mala djeca nauče od najranije dobi, tako će se ponašati prema svijetu i kada odrastu. Djeca su nevina. Nemaju predrasuda. Kroz njihovu svijest doprijet ćemo i do roditelja. Dijete samo osjeća što je dobro, a što nije. Mi znamo da je naš rad nešto dobro. Upravo to želimo prenijeti na sve ljude. Naš rad je ono po čemu nas ljudi mogu kritizirati ili hvaliti. Ne neke priče rekla-kazala. Samo naš rad. To je ono iza čega čvrsto stojimo“, jasno nam je rekao Vedran Habel.
„Put po Hrvatskoj u 90 dana“ startao je u Zagrebu. Na redu je Topusko, Čakovec, Poreč… Ukupno će se obići 6 – 7 gradova.
„Ne želimo ići samo na more, već i u one dijelove Hrvatske koji su zaboravljeni ili u javnosti manje zastupljena. Kroz ovaj projekt želimo pokazati ljepotu tih krajeva, da postoje mnogi dijelovi Hrvatske koji su izrazito lijepi i interesantni“, rekao nam je Habel.
Uvoz radne snage, a radnu snagu imamo!?
„Mi razmišljamo o uvozu radne snage, a imamo ljude koji bi se mogli educirati i koje bi mogli poslati na tržište rada. To je proces koji traje izvjesno vrijeme, ali ako se posao, odnosno edukacija odradi kako treba, to nije nemoguće. Ti ljudi kroz par mjeseci mogu biti na tržištu rada. Tu je ključno jačanje svijesti o kojem stalno govorim. Iskreno, mislim da ću za svog života to uspjeti napraviti, a onda kada će moja djece biti odrasla, nadam se da će živjeti u nekom normalnom dobu. Mislim da je premalo govoriti o godini – dvije pa čak i pet. Dosta se napravilo u jačanju svijesti, ali mislim da treba još minimalno deset godina rada…“, rekao je Habel.
Hrvatska kao centar edukacije osoba s invaliditetom u ugostiteljstvu
„Postoji jako dobar temelj da Hrvatska postane centar koji će educirati osobe s invaliditetom u ugostiteljskom sektoru, jer trenutno se u svijetu s time nitko ne bavi. Pitate me zašto? Zato što su druge gospodarske grane dovoljno jake da su svoje znanje preusmjerili u edukaciju ljudi u auto-industriji i sličnim granama, jer je osobe s invaliditetom u tim granama lakše educirati, nego što je to slučaj kod ugostiteljstva. Mislim da Hrvatska ima jednu prednost, a to je da smo zemlja turizma i da nam u tom dijelu treba radne snage“, smatra Habel. Dodaje i da je ugostiteljstvo danas jedna od rijetkih struka u kojoj možeš biti siguran da ćeš imati posao.
„Put po Hrvatskoj u 90 dana“ udruge UNUO krenuo je po Lijepoj Našoj… U budućnosti, tamo već na jesen, udruga će organizirati i kazališnu predstavu. Ima još puno planova koje nam je otkrio profesor Habel, ali idemo redom!
Za početak, barem ono što danas možete učiniti, a ne košta ništa, je da razmislite o svojoj svijesti prema osobama s invaliditetom i djecom bez adekvatne roditeljske skrbi… Možemo se zapitati što trebamo učiniti kako bi ovim divnim mladim ljudima omogućili razvoj u profesionalnom smislu.
I učimo one male, našu djecu, da razlike ne postoje ili ako ih i ima, da pomognu onima kojima je pomoć nužna. Razvijajte svijest o kojoj govorimo, jer kad čujemo da nam samo za to treba još deset godina, pitamo se u kakvom to svijetu živimo?
TekstFoto: Tonka Hohnjec (Gric Gric)
