Srednja i južna Dalmacija

Podregija Srednja i južna Dalmacija obuhvaća najveći broj vinogorja Dalmacije (12) od kojih je sedam na otocima Mljet, Korčula, Lastovo, Vis, Hvar, Brač i Šolta), a pet na njenom kopnenom dijelu Kaštela-Trogir, Split-Omiš-Makarska, Neretva, Konavle i Pelješac).

U tijeku 2004. godine u ovoj je podregiji bilo pod vinogradima oko 4450 ha. I ovdje, slično kao i u Istri, nalazimo obilje podataka koji govore o bogatoj v. i v. prošlosti. Uz nalaze vinskih posuda (amfora i čaša za vino) i drugih predmeta materijalne kulture takve vrste, pa i najstarije pisane pohvale (viškom) vinu (Agatarhid) spomenimo pronađeni i sačuvani srebrni i bakreni novac grada Pharosa (Stari Grad, na otoku Hvaru) iz III. st. pr. Krista s likom koze, simbolom vinogradarstva (s obzirom na to da je upravo kozja koža bila nezamjenjiva u izradi mješina), odnosno pronađeni novac grada Isse (Visa) s likom amfora i grozda iz 385. godine prije Krista. Vodeća i gospodarski najznačajnija sorta v. l. ovog područja je plavac mali crni. Njen se uzgoj preporučuje u svim vinogorjima podregije. Ta je sorta osnova proizvodnji vrhunskih hrvatskih crnih vina poput dingača, postupa, zlatan plavca, pharosa i plavca bol. Broj drugih kultivara crnog grožđa izuzev plavine (naročito u neretvanskom vinogorju), te dobričića (u vinogorju Šolta) i nekih novo uvedenih (saperavi, merlot crni, cabernet sauvignon.) znatno je manji i služi uglavnom za sljubljivanje s drugim crnim vinima. Spomenimo i činjenicu da je naša najpoznatija crna sorta plavac mali nastala u davnoj prošlosti križanjem autohtonih dalmatinskih kultivara crljenka kaštelanskog (u svijetu poznatijeg kao zinfandela) i dobričića, i da će ponovno vraćanje uzgoju i tih sorata vjerojatno promijeniti sliku dalmatinskog vinogradarstva.
Udio bijelih kultivara u sortimentu podregije zaostaje u odnosu na crne ali je zato njihov broj i raznovrsnost vrlo zanimljiv s ampelografskog i enološkog stajališta. Tu spadaju vugava, pošip, grk, malvasija dubrovačka, cetinjka i neke druge autohtone sorte, a u novije vrijeme i novo uvedene (poput ugni blanc, rkaciteli i dr.). Svi su ovi kultivari (i od njih proizvedena vina) u ovom leksikonu pod njihovim imenima posebno opisani.
Razvoj tržišta i naročito turističke privrede, potaknuo je izgradnju suvremenih proizvodnih i doradbenih pogona za grožđe i vino, a u tome, uz veliku vinarsku organizaciju Dalmacijavino iz Splita, prednjače mnoga druga poduzeća i zadruge, a u novije vrijeme i sve brojniji i na tržištu prisutniji privatni (obiteljski) proizvođači.
Izvoz vina iz RH iz godine u godinu podosta varira i kreće se od 165.000 do 360.000 hl. Ranije se pretežiti dio vina izvozio u rinfuznom stanju i služio za sljubljivanje s vinima kupca, a to znači da se ta vina na tržištu nisu deklarirala kao hrvatska. U novije doba vina se izvoze u bocama. Sve druge proizvedene količine vina troše se na domaćem tržištu, a dio te potrošnje posredni je oblik izvoza kroz turizam. Potrebe domaćeg stanovništva i ugostiteljsko-turističke privrede u RH veće su od proizvodnje u Republici, pa se značajne količine vina dovoze iz drugih država, s tim da dosadašnju praksu uvoza vina u bačvama (za sljubljivanje i proizvodnju stolnih vina bez oznake kontroliranog podrijetla), sve više zamjenjuje uvoz vina u bocama kao kvalitetnih i vrhunskih.

Plavac mali crni je najznačajnija i najštićenija hrvatska vinska sorta. S. Bulić u svojoj dalmatinskoj ampelografiji navodi za tu sortu još tridesetak imena, od kojih se najvjerojatnije među vinogradarima zadržao malen broj. U svim je vinogorjima podregije Srednja i južna Dalmacija ovaj kultivar Pravilnikom o Nacionalnoj listi dopuštenih kultivara vinove loze u RH (NN 159/04.) uvršten među dopuštene. Bez obzira na činjenicu da je uzgoj ove sorte od ukupno tri dalmatinske vinogradarske podregije i 23 dalmatinska vinogorja svrstan među dopuštene samo u jednoj podregiji i u 12 vinogorja, nećemo pogriješiti, ako i mi ustvrdimo da je p. m. c. najznačajnija dalmatinska i hrvatska sorta iz koje se proizvodi naše autohtono najpoznatije, kako reče ampelograf Bulić, „vatreno crno vino”. Na odjelu za vinogradarska istraživanja, koji je osnovao i vodio naš poznati ampelograf Marcel Jelaska (u Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, objekt Duilovo, izdvojeni su i praćeni (od 1950. do 1968.) mutanti p. m. c., koje je Jelaska opisao i nazvao: plavac mali veliki, plavac mali slatki, plavac mali rodni, plavac mali rani i plavac mali sivi. U tim privremenim imenima sadržane su i glavne karakteristike navedenih mutanata. U prva dva izdanja leksikona (iz 1992. i 1993.) navedeno je da je “novim istraživanjima..”u populaciji plavca malog utvrđen veći broj klonova, a sada se spominje i osoba koja je taj posao obavila još pred više od pedeset godina.
S obzirom na rečene različitosti (nastale mutacijom), ali i na činjenicu da isti genotip u različitim agroekološkim uvjetima ima drugačija morfološka svojstva (zbog čega je vjerojatno i za p. m. c. nastao spomenuti velik broj istoznačnica), neki su vinogradari tvrdili da su kultivari primitivo (koji se uzgaja u talijanskoj pokrajini Puglia) i zinfandel (koji se uzgaja u kalifornijskim vinorodnim regijama Napa, Sonoma i Central Valley) mutanti ili istoznačnice p. m. c., nalazeći i logičnu pretpostavku kako su u te krajeve prenijeti iz Dalmacije (u Pugliu prilikom bijega Hrvata (sada moliških) pred Turcima, odnosno u Kaliforniju zaslugom iseljenika nakon pojave bolesti i štetnika na v.l. i propasti dalmatinskog vinogradarstva).
Odgovor na ovo zanimljivo pitanje nastojao je dati i dr. Petar Maleš u knjizi “Populacija plavca” (Vitagraf, Rijeka, 1993.), tvrdeći da je ovaj autohtoni dalmatinski kultivar, izvorište drugih tipova (poput zinfandela i primitiva) koje, kako taj autor tvrdi, valja promatrati kao smjesu tipova što potječu iz populacije nastale u Dalmaciji. Pišući pogovor toj knjizi istaknuo sam kako, prema onoj da “tuđe cijeniš a svojim se dičiš”, imamo pravo tvrditi da sorta vinove loze pronosi ime svoje domovine u kojoj je nastala i onda kada se uzgaja u nekom drugom kraju, tvrdeći tako da će se značaj ove naše sorte u vinogradarskom svijetu višestruko povećati dokaže li se i drugim studijama točnost o postojanju rodbinske veze između plavca malog, zinfandela i primitiva, te zaključio kako će biti zanimljivo pratiti reagiranja domaćih i stranih vinogradarskih stručnjaka, jer će takve studije kojima je temeljni cilj utvrđivanje neoborive znanstvene istine izravno i neizravno pridonijeti unapređenju naše vinogradarske i vinarske prakse, ali i popularizaciji hrvatskog vinogradarstva i vinarstva.
Traženje odgovora na pitanje podrijetla zinfandela, tog, u SAD vrlo popularnog, rasprostranjenog, omiljenog i gospodarski značajnog kultivara traje već desetljećima, a dvojbe, o tome da je to možda jedina autohtona kalifornijska sorta koja pripada europskoj lozi, do one da je taj kultivar podrijetlom iz Mađarske ili Italije, nisu odgovorile na sva postavljena pitanja.
Razvojem molekularne biologije i posebno genetskih postupaka identifikacije te zaslugom profesorice Carole Meredith i njenih suradnika (s University of California Davis) s jedne i dr. Ivana Peića i dr. Edi Maletića i njihovih suradnika (s Agronomskog fakulteta u Zagrebu) s druge strane definitivno je utvrđeno da je zinfandel roditelj plavcu malom, a nedugo zatim i da je dobričić, (sorta koja se najviše uzgaja na otoku Šolti) njegov drugi roditelj. Na temelju ovih otkrića, već spomenuti naši stručnjaci otpočeli su intezivno pretraživati poglavito sortiment v.l. u području Kaštela, da bi nakon upornog i strpljivog ispitivanja (2001. godine) utvrdili da je dalmatinska autohtona sorta crljenak kaštelanski zapravo ista ona sorta koju u SAD zovu zinfandel, a u Italiji primitivo.
Na temelju pismenih zapisa i neoborivih argumenata u to je vrijeme (2003. god.) svoju knjigu pod naslovom “Zinfandel: A History of a Grape and Its Wine” objavio i prof. Charles Sullivan, te pokazao da je ključiće te loze (uzete u bečkoj carskoj botaničkoj kolekciji) na američki kontinent donio i na otoku Long Island (današnja savezna država New York) posadio George Gibbs, a da je odatle ovaj kultivar (pod sadašnjim kalifornijskim imenom zinfandel) prenijet zaslugom jednog drugog rasadničara (Fredericka W. Macondray-a) u Kaliforniju gdje se sada uzgaja na oko 20.000 ha. Iz naprijed iznijetog proizlazi da je znanstveno dokazano podrijetlo zinfandela i da je zahvaljujući upravo tome dobiven i odgovor o podrijetlu plavca malog. Koji je razlog potaknuo dalmatinske vinogradare i vinare da prigrle križanca (između crljenka i dobričića) kojeg su nazvali plavac mali, a da zapuste uzgoj njihovih roditelja i naročito crljenka kaštelanskog (kojeg u drugim područjima Dalmacije zovu još i tribidrag, pribidrag i grbić) koji je pred više stoljeća bio u Dalmaciji vrlo rasprostranjen i cijenjen kultivar tek valja odgovoriti.
Osnovne karakteristike plavca malog mogle bi se sažeti u sljedećih nekoliko riječi: Rodnost većine klonova ovog kultivara redovita je i obilna, a otpornost na glavne gljivične bolesti dobra. Bobica p. m. c. ima debelu kožicu, čvrste je građe, s puno šećera (poglavito za p. m. slatki). Kasno zori (III. epoha zriobe). Nekada je (sve do ranog proljeća) korišten kao zobatica, pa se njegovo grožđe, kako je zapisao Stjepan Bulić čak i u bačvama od 600 l, otpremalo na tržište Švicarske i Njemačke. Sada, s obzirom na široku ponudu stolnih kultivara, koje se čuvaju na suvremen način, pakiraju i hladnjačama transportiraju do udaljenih tržišta, to više nije potrebno, pa se ovo spominje kao raritet koji je već i zaboravljen. Sadržaj šećera u grožđu, kao i ostali sastojci o kojima ovisi kakvoća budućeg vina variraju, ovisno o osunčanosti, položaju vinograda i kakvoći tla. Najbolji plavci nastaju na položajima Dingač, Postup, Hvarske plaže (Sveta Nedilja, Ivan Dolac, Jagodna i Medvidbad) odnosno na najizrazitijim vinogradarskim položajima u bračkom, viškom, hvarskom i pelješkom vinogorju, pa se prodaju pod imenima tih položaja ili se nazivaju na neki drugi način.

Vrhunsko vino plavac mali crni (proizvođača PZ Dingač), pod imenom vinorodnog položaja Dingač prvo je hrvatsko (1961.), a vino proizvedeno iz istog kultivara plavca malog crnog (u PZ Postup) s položaja Postup drugo je po redu zaštićeno vino (1967.) u Hrvatskoj, pa i taj podatak govori o iznimnoj kakvoći navedenih specifičnih položaja tih peljeških lokaliteta. Iz grožđa sa spomenutog kontroliranog i ograničenog položaja Dingač vrhunsko vino pod nazivom plavac mali proizvodi i vinarija Grgič-vina d.o.o. Trstenik. Uz navedene proizvođače (PZ Dingač i Grgić-vina d.o.o.) još je osam proizvođača s tog područja dobilo dopuštenje za proizvodnju i stavljanje u promet vrhunskog vina s položaja Dingač. Slično tome, uz spomenutu zadrugu Postup koja je prva provela zaštitu zemljopisnog podrijetla sa istoimenog položaja, još četiri proizvođača imaju dopuštenje za proizvodnju i stavljanje u promet vrhunskog vina s položaja Postup. Vrhunsko vino iz grožđa p. m. c. u vinogorju Pelješac proizvodi se i pod imenom Kneževo vino, a vino izborne berbe s istog položaja na tržištu se pojavljuje pod fantazijskim imenom Carsko vino. Pravo na oznaku vrhunskog vina stekli su još i plavci s jugozapadnih osunčanih položaja bračkog vinogorja (što se nalaze nedaleko od mjesta Bola i znanog Zlatnog rata). Vrhunska vina iz grožđa p. m. c. iz bračkog vinogorja uz PZ Bol iz Bola dopušteno je proizvoditi i prodavati još dvojici proizvođača. S vinogorja Hvar, (i to onoga njegovog dijela što se zove Hvarske Plaže, a s položaja Sv. Nedilja, Jagodne, Ivan Dolac i Medvidbad) proizvode se vrhunska vina p.m.c., slično kao i s nekih drugih položaja ovog vinogorja. Vrhunski plavci stižu i iz vinogorja Vis. Broj kvalitetnih plavaca s oznakom k z p. je znatno veći (trenutni ih je oko tridesetak na tržištu). Razlike u kakvoći navedenih zaštićenih plavaca su uočljive, što je rezultat različitosti mikroklimata, tla, tehnološkog postupka u proizvodnji i doradi, itd. Jednako tako uočljive su i sličnosti među njima, a one se manifestiraju u jakoj do vrlo jakoj alkoholnosti (obično od 12 do 13,5 % vol.), blagoj kiselosti (obično između 4,5 i 5,5 g/l), gustoći i stasitosti (visok sadržaj suhog ekstrakta i do 26 g/l). Tipični plavci su izrazito južnjačka vina, više ili manje trpkasta i gorkasta (ali ne i gorka) okusa, obično suhi, a vrlo rijetko (u iznimno dobrim godinama) i s malim ostatkom neprovrela šećera. Boja im je ljubičasto-tamnocrvena s modrim refleksima (pa im otuda možda potječe i ime), a sortna aroma nenaglašena, diskretna i ugodna. Plavac, pa i onaj vrhunski, bio je oduvijek piće i hrana običnoga težaka i ribara, ali i ukras najluksuznijem stolu.

Crljenak kaštelanski (istoznačnice: tribidrag, tibidrag, pribidrag, zibidrag, grbić i još veći broj drugih, a u SAD-Kalifornija zinfandel, u Italiji-Molise: primitivo) je naziv vinske sorte crnog grožđa, koja je najvjerojatnije spontanom hibridizacijom (dakle, bez utjecaja čovjeka) s dobričićem postala jednim od roditelja plavca malog.
Crljenkom (bez pridjeva kaštelanski) se (i to samo na dalmatinskim otocima) nazivaju i neke druge sorte, primjerice glavinuša, odnosno okatac crni (kako je to u svojoj “Dalmatinskoj ampelografiji” zabilježio S. Bulić). U nekim dalmatinskim vinogorjima (na kopnu) c. je sinonim za plavac mali. S obzirom na najnovija znanstvena istraživanja, tu praksu uporabe (krađe) imena drugog kultivara (do čega dolazi najvjerojatnije zbog površnosti i neznanja) valjalo bi napustiti, i na taj način u vinogradarsku terminologiju unijeti više reda. U želji i nastojanju kalifornijskih vinogradara da saznaju odgovor na pitanje otkuda je vinska sorta crnog grožđa zinfandel stigla u njihov kraj, nakon dugotrajnih i temeljitih studija (zaslugom brojnih znanstvenika ampelografa, genetičara, povjesnika i kalifornijskog vinogradara i vinara hrvatskog podrijetla Miljenka Mike Grgicha) dobiven je odgovor, o čemu je više podataka u ovom leksikonu zabilježeno pod natuknicama zinfandel i plavac mali.

Primitivo je talijanski nazin vinske sorte crnog grožđa što se uzgaja u tal. pokrajini Molise, a koja je porijeklom iz Dalmacije (gdje ima veći broj imena, uz crljenak kaštelanski još i tribidrag, pribidrag i grbić). Zajedno s dobričićem, roditelj je već dugi niz godina najzastupljenije hrvatske vinske sorte crnog grožđa, plavac. U SAD (Kaliforniji) poznata je i vrlo cijenjena pod nazivom zinfandel, a njen dolazak na taj kontinent iz pradomovine Dalmacije, preko Carskog botaničkog vrta iz Beča, do Long Islanda (1820.) i kasnije do Kalifornije (najvjerojatnije 1852.) opisao je prof. Ch. Sullivan. Dalmatinsko porijeklo ove sorte dokazano je zahvaljujući napretku molekularne biologije i genetske identifikacije, za što su zaslužni uz profesoricu Carole Meredith iz kalifornijskog sveučilišta Davis i hrvatski stručnjaci E. Maletić, I. Pejić, N. Mirošević, J. K. Kontić, I. Alpeza i J. Piljac, te mnogi drugi djelatnici, ali i kalifornijski enolog hrvatskog podrijetla Miljenko Mike Grgić, koji je na tu mogućnost ukazivao još početkom 1970. godine.

Okatac crni (ružica crvena, glavinuša) je vinska sorta crnog grožđa što se uzgaja u podregijama Dalmatinska zagora i Srednja i južna Dalmacija. Veći broj naziva za ovu sortu, kao i u mnogim drugim primjerima, možda bi valjalo dovesti u svezu i s mogućim morfološkim i dr. razlikama, odnosno sličnostima unutar iste sorte, što je posao vinogradarskih stručnjaka. Uvrštavanje u skupinu preporučenih sorata na već spomenutim vinogradarskim područjima (iako rodi osrednje) zaslužila je i zbog dobre otpornosti na gljivične bolesti kao i zbog manje izbirljivosti na tlo, s tim da na izrazitim vinogradarskim položajima daje grožđe s puno šećera kojemu, međutim, nedostaje ukupne kiselosti. Možda je i to razlogom što se ne pojavljuje na tržištu kao sortno vino, (iako vinogradari koji iz njena grožđa proizvode vino za vlastite potrebe ističu njegovu iznimnu kakvoću), već se prerađuje s drugim sortama. Nekada je, zajedno s muškatom ruža, bio osnova u proizvodnji prošeka.

Muškat ruža crni sorta grožđa s funkcionalno ženskim cvijetom i zbog toga slabe rodnosti. Sve ga manje ima u Dalmaciji (muškat ruža omiški), ali i u drugim vinogorjima (npr. Istre) gdje je također bio osnova za proizvodnju slatkih vina (muškat ruža porečki muškat crveni). Od vinogradara iz Slavonije upozoren sam kako je ta sorta i u tu podregiju introducirana pred tridesetak i više godina i kako u tim agroekološkim uvjetima daje dobre rezultate. Iako je u odnosu na druge sorte proizvodnja muškata ruža zanemariva, ime mu je vrlo znano i u drugim vinorodnim zemljama (u Pijemontu Italija, moscato delle rose nero, u Francuskoj muscat des roses noir, u Njemačkoj Rosenmuskateller blauer. U Engleskoj literaturi spominje se kao Muscadel of roses black).

Zinfandel U III. izdanju ovog leksikona zapisano je kako se u stranoj stručnoj literaturi z. najčešće opisuje kao kalifornijska plemenita sorta v. l. crnog grožđa iz koje se proizvode vina iznimne kakvoće. Jedan među uzgajivačima ove sorte u Kaliforniji, enolog Miljenko Grgić koji je u svojem zavičaju-Dalmaciji upoznao sortu plavac mali, u pismu koje je uputio autoru ovog leksikona izrazio je još 1970. godine uvjerenje o postojanju morfološke sličnosti i vjerojatne rodbinske veze između ovih sorata (dakle između zinfandela i plavca malog). S obzirom na to da je grožđe i vino ovog kultivara steklo gotovo mitski status, interes za sadnju i potrošnju z. je u stalnom porastu, poglavito u Kaliforniji. Sonoma je Meka zinfandela, Dry Creek Valley, Russian River Valley, Sonoma Valley, neka su od njenih najboljih područja; također Mendocino i Lake Counties, Napa Valley, Paso Robles, te Amador, u podnožju Sierra Nevade, ali i u drugim vinogradarskim područjima SAD (New Meksiko,Texas, Washington), ali i u tzv. novim vinogradarskim zemljama (poput Australije i JAR). Takvo stanje potaklo je i proizvođače i potrošače na pitanje odakle je ta sorta stigla u Ameriku i Kaliforniju i uzgaja li se ona još negdje pod nekim drugim imenom. Znalo se da ona nije američka autohtona sorta, jer na tom kontinentu nije bilo plemenite vinove loze (Vitis vinifere L.), sve dok ju Europljani, nakon Kolumbova otkrića, nisu tamo donijeli. Brojne tvrdnje i pretpostavke što su pokušavale odgovoriti na postavljeno pitanje nailazile su na opravdane prigovore i bile su dvojbene. Primjerice, zaslugom prof. A. Goheena iz kalifornijskog sveučilišta u Davisu, još je 1967. god. utvrđeno da je primitivo isto što i z., ali da taj kultivar bez obzira na činjenicu da se vjerojatno dugi niz godina uzgaja u talijanskoj pokrajini Puglia (gdje su Moliški Hrvati nacionalna manjina), ne pripada talijanskom genocentru i da mu je zacijelo porijeklo s istočnih obala Jadrana. Nakon što je dr. Petar Maleš (u izdanju Vitagrafa iz Rijeke) 1993. objavio knjigu “Populacija plavca-(plavac mali, zinfandel, primitivo)” i u njoj zaključio da je Dalmacija genocentar plavca malog, da se kod populacije plavca malog pojavljuju određeni tipovi kao rezultat mutacije pupa, selektivnih efekata područja i čovjeka, te da tu populaciju valja promatrati kao smjesu tipova plavca malog-rodnog, plavca malog-velikog i plavca malog-sitnog, te da današnji fond tipova plavca primitivo (Italija) i zinfandel (Kalifornija) potječe iz autohtone populacije koja je nastala u hrvatskoj Dalmaciji, uslijedile su brojna reagiranja. Pišući pogovor cit. knjizi istaknuo sam poznatu činjenicu da je smjer i intenzitet morfoloških promjena kod v. l. u različitim agroekološkim uvjetima raznolik, te da oslanjanje samo na opis pojedinih organa i ploda nije pouzdan podatak za determinaciju pojedine sorte, već za to valja potražiti sigurniji dokaz. Ustvrdio sam da će nakon objavljivanja knjige dr. Maleša biti zanimljivo pratiti reagiranje domaćih i stranih vinogradarskih stručnjaka i da će takva rasprava, kojoj će osnovni cilj biti utvrđivanje znanstvene istine, izravno i neizravno pridonijeti unapređenju naše vinogradarsko-vinarske prakse, ali i popularizirati hrvatsko vinogradarstvo i vinarstvo u cijelosti.
Stručna se javnost zainteresirala za rješenje ove zagonetke i zahvaljujući napredku molekularne biologije i dijela znanosti na polju razvoja metoda genetske identifikacije, riješila enigmu na čiji se odgovor čekalo puno stoljeće. Nakon mukotrpnih istraživanja većeg broja znanstvenika, među kojima posebno valja istaći profesoricu Carole Meredith iz kalifornijskog sveučilišta Davis i naše stručnjake, ampelografa Edija Maletića i genetičara Ivana Pejića, te dr. Jasminku Karoglan Kontić i dr. Nikolu Miroševića s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, ali i dr. Jasenku Piljac, te mr. Ivanu Alpeza i brojne druge, znanstveno je dokazano da je zinfandel, kojega u Dalmaciji zovu crljenak kaštelanski, a na nekim drugim područjima još i tribidrag, pribidrag, grbić (i kao što je već spomenuto u Italiji primitivo) jedan od roditelja (uz sortu dobričić koji se uglavnom uzgaja na otoku Šolti) danas u Dalmaciji najrasprostranjenijeg autohtonog crnog kultivara plavca malog.
O porijeklu kultivara zinfandela, i o luksuznom vinu koje se proizvodi iz njegova grožđa, a kojeg cijeni velik broj potrošača u Kaliforniji i drugim dijelovima svijeta, pisali su mnogi, a pravi put od Carskog botaničkog vrta iz Beča do Long Islanda (1820. zaslugom rasadničara George Gibbsa) i kasnije do Kalifornije, najvjerojatnije 1852. godine (zaslugom Fredericka W. Macondraya, pomorskog kapetana iz Bostona, inače strasnog uzgajivača grožđa i člana tamošnjeg hortikulturnog društva) rekonstruirao je na temelju dokumenata vodeći ekspert za to područje prof. Charles Sullivan u knjizi “Zinfandel, a history of a grape and its wine”. Sad, kada se zna i za njegove istoznačnice, među kojima je ime tribidrag vjerojatno pred oko 500 godina bilo njegovo glavno ime i kada je zaslugom Ambroza Tudora iz splitskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture otkriveno da su tu, nekad vodeću dalmatinsku sortu uzgajali naši uglednici poput Petra Hektorovića, Hanibala Lucića i Marka Marulića, valja očekivati ostvarenje one pretpostavke da će ove, znanstveno utvrđene spoznaje o podrijetlu i putu crljenka kaštelanskog od svoje postojbine Dalmacije do nove domovine Kalifornije potaknuti na izravan i neizravan način unapređenje naše vinarske prakse i popularizirati hrvatsko vinogradarstvo i vinarstvo u cijelosti.

Dingač ime ograničenog položaja u pelješkom vinogorju (položaj Dingač, poluotok Pelješac, podregija Srednja i južna Dalmacija) i zaštićeno vrhunsko vino (dingač). Na položaju Dingač i na površini od oko 60 ha proizvede se godišnje između 2.000 i 3.000 hl. vina. Položaj Dingač, iako nešto strmiji, u mnogim je pojedinostima usporediv sa susjednim položajem Postup, a i agrotehnika, ampelotehnika i tehnološki postupak preradbe grožđa i dorade vina međusobno se ne razlikuju. Vino dingač je tamnocrvene do ljubičasto tamnocrvena boja s modrim refleksima, skladno je i puno, ugodno gorkastog i trpkastog okusa. Aroma i naročito bouquet su mu izraženi i samo njemu svojstveni. Zbog nazočnosti prosušenih bobica u grožđu sorte plavac mali crni koja se jedina uzgaja na ovom položaju i iz koje se proizvodi ovo vino, sadržaj alkohola u nekim se godinama približi gornjoj mogućoj granici koju prirodnim putem uopće mogu stvoriti kvasci alkoholnog vrenja. Ponekad se vrenje zaustavi, pa u vinu zaostane neprevrela šećera, pa su za ovo vino, slično kao i za vrhunsko vino postup moguća dva tipa, suhi i polusuhi. Vino dingač je naše prvo zaštićeno vrhunsko (tada, 1965. god. kao čuveno) vino kojega dobar glas se opravdano pročuo po cijelom vinarskom svijetu.

Postup je ime ograničenog položaja u pelješkom vinogorju (što se nalazi u podregiji Srednja i južna Dalmacija) i ime zaštićenog vrhunskog vina. Na položaju Postup i na površini od oko 50 ha vinograda, u dobroj se godini proizvede oko 3.400 do 4.000 dt grožđa (a uz randman od najviše 60 %), oko 2.400 hl vina. Naime, dobra je ona godina u kojoj zbog specifičnih mikroklimatskih uvjeta dio grožđa sorte plavac mali crni prijeđe u stanje prezrelosti, tako da najmanje oko 30 % bobica bude u stanju suška, čime se poveća šećer i stvore mnogi drugi sastojci od značajnosti za kakvoću budućega vina. Vino postup karakterizira visok sadržaj etanola (nerijetko i više od 14 % vol.) i suhog ekstrakta (kojega se sadržaj kreće više od 30 g/l). Vino ima boju ljubičasto-tamnocrvenu s modrim refleksima, ugodnu i samo tom vinu svojstvenu aromu i bouquet. Postup je na tržištu oduvjek bilo cijenjeno vino, o čemu govori i podatak da je prodavano i do četiri puta skuplje (8 forinti) od cijene što su je postizala druga dalmatinska crna vina. Nakon donošenja ZOV-a, Postup je drugo (odmah nakon dingača) po redu zaštićeno vrhunsko vino kod nas (1967.). Vrhunsko vino postup s oznakom kontroliranog zemljopisnog podrijetla proizvodi i stavlja u promet veći broj tvrtki s pelješkog vinogorja (podregija Srednja i južna Dalmacija).

Dobričić autohtona sorta crnog grožđa što se sada skoro isključivo uzgaja na otoku Šolti, gdje je do donošenja ZOV iz 2003. godine bila uvrštena među preporučene. Nakon donošenja cit. [Pravilnika (NN 159/04.)], tj. od 17. studenog 2004. uvrštena je među dopuštene u svim vinogorjima podregije Srednja i južna Dalmacija.

Vino iz grožđa sorte dobričić vrlo je bogato bojilima i ekstraktom, a siromašno na ukupnoj kiselosti (koje u nekim godištima padnu i ispod najniže zakonom propisane granice od 4,5 g/l) pa više služi za popravak (u prvom redu boje) crnih vina, nego za potrošnju u čistom stanju. Zato se čisto sortno (osim kod proizvođača na otoku) i ne nalazi u prodaji.

Prema najnovijim znanstvenim istraživanjima ampelografa i genetičara utvrđeno je da je križanjem autohtonog dalmatinskog kultivara koji se kod nas naziva crljenak kaštelanski (a koji se već duže vremena uspješno uzgaja u Kaliforniji-SAD i tamo naziva zinfandel) i dobričića nastala sorta plavac mali crni.

Seperavi sorta crnog grožđa podrijetlom iz Gruzije. Kod nas introducirana pedesetih godina XX. stoljeća. Uzgaja se ponegdje u Dalmaciji (npr. u neretvanskom vinogorju). U Hercegovini slično kao i u RH manje je prisutna, ali se u Makedoniji proširila čemu je pripomogla njena dobra otpornost prema gljivičnim bolestima, dobra rodnost i sposobnosti da nakupi visok sadržaj šećera. Naročito je cijene zbog jake obojenosti, pa se pretežito i proizvodi radi popravljanja (kupaže). Rjeđe se na tržištu pojavljuje kao sortno vino.

Merlot crni Malo je vinskih sorata crnog grožđa koje se podjednako uspješno uzgajaju u južnim i sjevernim vinorodnim područjima. Ta značajka merlota pridonijela je da se ova podrijetlom francuska sorta iz okolice Bordeauxa proširi po cijelom vinogradarskom svijetu. Kod nas je svrstana među preporučene kultivare samo u četiri podregije kontinentalne Hrvatske (Podunavlje, Slavonija, Prigorje-Bilogora i Pokuplje) i u svim podregijama regije Primorska Hrvatska. Krase je rodnost, otpornost od zimskog smrzavanja, i prema svim gljivičnim oboljenjima. Vina sorte merlot bogata su alkoholom (obično oko 12,5% vol. ) i ukupnim kiselinama (oko 6,5 g/l), rubincrvene crvene su boje, arome šumske maline. U Hrvatskoj je veći broj vina proizvedenih iz sorte merlot zaštićeno u kategoriji kvalitetnih i vrhunskih.

Među prvim zaštitama merlota u RH u kategoriji vrhunskih valja spomenuti Merlot iz Rovinja, zatim iz Poreča, te merlot Bujštine. Nakon provedene privatizacije ta vina proizvode novi vlasnici tih vinarija. Najveći broj kvalitetnih vina s k.z.p. sorte merlot proizvodi se u zapadnoistarskom vinogorju, dok se u vinogorjima Kutjevo i Drniš proizvodi tek po jedno vino te kvalitetne skupine. Uz navedena vrhunska i kvalitetna vina merlota, još se proizvode i stolna vina s oznakom k.z.p., a dio vina ove sorte ulazi i u sastav drugih zaštićenih i nezaštićenih crnih vina.

Vugava (još i viškulja i bugava) najpoznatija viška vinska sorta (iako je u ukupnim vinogradarskim površinama otoka oko 1970. godine sudjelovala tek s oko 4 do 5%). Svoju čuvenost duguje vremenima, kada su i bijela jako alkoholna i ekstraktom bogata vina bila na visokoj cijeni i kada je, vjerojatno i zbog toga bila nazočnija u sortimentu. Pravilnikom o Nacionalnoj listi dopuštenih kultivara v.l. u RH preporučena je na području cijele podregije Srednja i južna Dalmacija.Vino vugava što se sada proizvodi (s oko 12,5%vol. rjeđe 14 kolika je gornja granica zaštitom utvrđena), iako primjerena zahtjevima suvremenoga potrošača, koji preferira manje alkoholna, lagana i kiselkasta vina, u mnogočemu se razlikuje od onog davno opjevanog. Grožđe iz kojega nastaje vrhunsko vino k.z.p. (viška Vugava) proizvodi se samo na otoku Visu.

Grk sorta bijelog grožđa uzgoj kojega se najčešće veže na otok Korčulu i korčulansko vinogorje na kojem se posebno ističe lokalitet Lumbarda, gdje na suhim i pjeskovitim tlima postiže iznimnu kvalitetu koja se u vinu manifestira specifičnom aromom, jakom alkoholnošću i skladom okusa. To je razlog širenja ove sorte u podregiji Srednja i južna Dalmacija (u skladu Pravilnika, NN 159/04.) i na ostala vinogorja (poglavito u konavoskom, mljetskom i pelješkom).

Uz vrhunska lumbarajska vina grka (s položaja Lumbarda) i iz ostalih područja vinogorja Korčula, provedena je i zaštita vrhunskog grka iz vinogorja Konavle, s tim da je u ovome vinu još dodana manja količina maraštine i žilavke, čije zajedničko učešće ne smije biti veće od 15%. U kategoriju kvalitetnih vina s k.z.p., (što se također proizvode iz grožđa kultivara grk s položaja Lumbarda, kao i već spomenuta vrhunska vina) svrstana su dva vina s fantazijskim imenom.

Maraština je autohtona bijela sorta regije Primorske Hrvatske koja je svrstana među preporučene u svim dalmatinskim podregijama. Na otoku Cresu, gdje su, nažalost, vinogradi nakon filokserne zaraze skoro potpuno nestali, zovu je krizol, a samo u nekim područjima Dalmacije poznatija je pod imenom rukatac. O velikoj raširenosti ovog kultivara (kako je zapisao S. Bulić) govori i velik broj drugih istoznačnica poput đurđevina, kačebelić, kače-debić, kukuruz, mareština, marinkuša i dr. Zahvaljujući dobroj rodnosti i sposobnosti da nakupi i do 24% šećera vinogradari je cijene, pa ponegdje pripada vodećima u sortimentu vinogorja. Vjerojatno je i ta činjenica potakla ampelografe da na temelju DNK analize odgovore na pitanje dali je autohtona ili možda ima srodnika u nekim drugim vinogorjima Mediterana ili svijeta. Odgovor na to pitanje glasi; maraština i malvasia del Chianti su u bliskoj rodbinskoj vezi, iz čega bi se moglo zaključiti da je možda i maraština jedan član velike obitelji malvazija. Uz žilavku i pošip, maraština je među prvim našim zaštićenim vinima.

Uz neka odstupanja u kakvoći, ovisno o kraju, proizvođaču i godištu, vina maraštine su najčešće zelenkastožute do zlatnožute boje, srednje do nadprosječne alkoholnosti, s manje ili više naglašenim ugodnim samo njoj svojstvenim bukeom. U pravilu, najbolju kvalitetu postiže mlada (u prvoj, eventualno drugoj godini), dok je još svježa i ugodno kisela.

Žilavka autohtona hercegovačka vinska sorta dobre i redovite rodnosti, te sposobnosti nakupljanja šećera u grožđu, koji u dobrim godinama dostiže i do 25 %. Bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić (1338.-1391.) u povelji Čitluku (1353.) spominje vino žilavku, a to je dokaz da je ono i tada bilo hvaljeno i cijenjeno. Bečki dvor 1886. godine u blizini Mostara osniva vinogradarsko-vinarsku stanicu s podrumom iz kojeg se opskrbljuje vinom. Samo desetak godina kasnije za vino žilavku pročulo se i izvan granica njene domovine zahvaljujuć priznanjima koje su joj dodjeljene na ocjenjivanjima u Budimpešti (1896.), Bruxelles-Tervueren-u (1897.), Londonu, Marseilleu, Parizu i ponovno u Beču (1898.). Na temeljima spomenute stanice, koja je kontinuirano nastavila s proizvodnim i stručnim radom, a nakon II. svjetskog rata okupljanjem u zajedničku radnu organizaciju i drugih novoizgrađenih industrijskih vinarija, utemeljen je hercehovački poljoprivredni kombinat (Hepok) čija su vina pod imenom Žilavka Mostar od 1975. godine na prostorima tadašnje države bila najpoznatija i najcjenjenija. Naime, upravo je Žilavka bila 1970. godine, na kontinentalnim vinorodnim prostorima bivše SFRJ, (a nakon dingača, postupa i pošipa) prvo zaštićeno čuveno (vrhunsko) bijelo vino. Proizvodila se je preradbom grožđa žilavke u kojem je bila sljubljena dopuštena i preporučena manja količina (također autohtonih) sorata krkošije (oko 20 %) i bene (do 10 %). Odnos tih pratećih sorti u vinu žilavka promijenjen je zbog promjena sortimenta nakon podizanja novih plantažnih vinograda, a na te promijene su utjecale i nove zakonske odredbe prema kojima se vino smije označavati imenom kultivara, ako je njegov sadržaj najmanje 85 % i ako je vino i nakon takva sljubljivanja zadržalo sortne karakteristike. Pravilno proizvedeno i njegovano vino žilavke je zelenkastožute boje, srednje alkoholnosti (obično do 12 % vol.) i skladne kiselosti (koja nerijetko dosiže i 7 g/l), s izrazitom ugodnom sortnom aromom i punoćom. To su značajke vrhunske žilavke iz Hercegovine od kojih su mnoge, nagrađivane zlatnim odličjima. Valja međutim istaknuti da se ova sorta (iako u znatno manjem obujmu) uzgaja i u susjednim vinogorjima Dalmacije, a posebno se njen uzgoj znatno razvio u Makedoniji. Kvaliteta vina žilavke iz tih drugih, naročito iz područja Makedonije, podosta se razlikuje od one što se proizvodi na hercegovačkim skeletnim i tlima bogatim vapnom, i to i u sastavu (manja kiselina a veća alkoholnost) i s obzirom na degustativne karakteristike. Vino žilavka je autohtono bijelo vino, dobar glas kojega se s pravom pročuo u cijelom vinarskom svijetu.

Krkošija (u Dalmaciji još i kratkošija) je hercegovačka bijela vinska sorta kojoj se grožđe za tržište ne prerađuje odvojeno, već zajedno s ostalim sortama kraja gdje se uzgaja, pa tako s još jednom, gospodarstveno manje zanimljivom sortom benom, ulazi u sastav vrhunskoga vina žilavka. Tu je njen udio trideset i više godina varirao od 20 do 30 %. Uzgojem žilavke u plantažnim nasadima na ovo se izgleda zaboravilo, pa je pitanje je li vino proizvedeno bez tog udjela krkošije i bene dobilo ili izgubilo na kakvoći?.

Bena autohtona hercegovačka bijela vinska sorta i zobatica, koja se, uz krkošiju spominje kao redovni pratilac žilavke u starim nasadima. Nije se ni u davna vremena prerađivala odvojeno, već je ulazila u sastav vina, što je u prodaji nosilo ime žilavka, gdje se njen količinski udio kretao najviše do 10 %.

Zobatice zajednički naziv sorata grožđa za potrošnju u svježem stanju. Grožđe zobatica, koje se češće naziva još i stolno grožđe, uz lijep izgled i dobar okus mora biti rastresito i izdržljivo u transportu, čemu pridonosi čvršća kožica bobice i odgovarajuća konzistencija mesa. Nasuprot zobaticama, moštenice imaju sitan grozd zbitih bobica s tankom kožicom i s puno soka.

Moštenice zajedničko ime za kultivare grožđa koje se, s obzirom na sastav, prerađuju u mošt i vino, za razliku od sorata koje služe za potrošnju u svježem stanju (zobatice).

Malvasija dubrovačka vrlo kasna, slabo rodna i naročito na pepelnicu (oidij) osjetljiva sorta bijeloga grožđa, koja se uzgaja u Konavoskom polju kraj Dubrovnika i iz čijeg se slatkog grožđa, ako se grožđe ubere u optimalnom trenutku zrelosti, a preradba obavi na odgovarajući način, proizvodi jako alkoholno i vrsno istoimeno vrhunsko vino. Premda s gospodarskog stajališta ovaj kultivar (kojeg su u prošlosti i u Dubrovniku i na otoku Korčuli zvali i malvazija dubrovačka) ima navedene nedostatke, Pravilnikom o Nacionalnoj listi priznatih kultivara v.l. (NN 159/04.)Pravilnikom o Nacionalnoj listi dopuštenih kultivara vinove loze u RH (NN 159/04.) uvrštena je među preporučene u cijeloj podregiji Srednja i južna Dalmacija. Prema genetskim istraživanjima, m.d. je istovjetna s talijanskom malvasijom delle Lipari, malvasijom di Sardegna i greco di Gerace, te sa španjolskom malvasijom de Sitges. Ako su sve te malvazije u navedena vinogradarska područja, kako se pretpostavlja, stigle iz Grčke, onda je upitno koje je od navedenih imena osnovno, a koja su od njih istoznačnice odnosno sinonimi. Prema tome, i bez obzira na činjenicu da se ovaj kultivar bijelog grožđa uzgajao na dubrovačkom području od davnina, s obzirom na vjerojatno porijeklo iz Grčke i istovjetnost s navedenim kultivarima u Italiji i Španjolskoj, upitno je njeno označavanje autohtonom (samoniklom) dubrovačkom sortom, što je bila dosadašnja praksa. O dugoj tradiciji uzgoja m.d. u ovom dijelu Dalmacije govori i podatak da se istoimeno vino spominje u dokumentima Dubrovačke Republike. Naime, Veliko i Malo vijeće Dubrovnika zabranilo je 1424. prodaju vina po višim cijenama od odobrenih. „Tko prekrši tu odredbu” zapisano je tada, „neka mu se oduzme vino koje je prodao po većoj cijeni, odnosno vrijednost njegova vina. A gostioničar koji ga je prodao ima dubrovačkoj općini platiti 25 perpera, osim ako dubrovačka općina dade prodati malvasiju tada je može on prodati kako god mu se svidi”. Spominjanje imena malvasije pred gotovo šesto godina svojevrsna je zanimljivost ne samo za hrvatsku vinogradarsku povijest, već i u svjetskim mjerilima.

Malvazija delle Lipari Proizvodnja ovog vina dopuštena je u provinciji Messina . To je slatko vino pojačano alkoholom koja je proizvedena od određene sorte grožđa porijeklom iz otoka Lipari u sicilijanskom aripelagu, u tirenskom moru na eolskom otočju.

Sardinijska malvazija

Malvasija de Sitges mediteranska sorta, uzgaja se od obale Penedès, koja se uzgaja u Sitgesu. Bijelo, slatkog okusa i glatke kože grožđa. Proizvodi ove sorte grožđa su svježa i aromatična vina, također se od te sorte rade i slatka vina i stara vina. Sitges malvazija vino samo od grožđa malvazije, koji se uzgaja samo na području ovog grada. Posebni buket ovog vina zadovoljava ne samo raznolikost, nego i odgađanje berbe, razreda i visoke kiselosti, a i neposredna blizina mora. Malvazija je od suhog, od fermentiranog soka od normalnog, i malvazija dokovima, i napravio bolje poznat kao mistela, dodajući alkohol sok od grožđa prije fermentacije. Obično se jede svježe ili na sobnoj temperaturi, za desert ili snack, poslužena s desertima. Elavoració se također koristi u nekim jelima.

Greco (čitaj greko) je naziv talijanskog autohtonog kultivara bijelog grožđa koji se uzgaja u južnim vinorodnim pokrajinama (Campagna, Puglia i dr., gdje se naziva još i Greco del Vesuvio). Istim imenom naziva se i kultivar albana, koji se uzgaja u vinorodnoj pokrajini Romagna, pa je na to dobro upozoriti zainteresirane prijatelje trsja i vina. S obzirom da je kultivar greco osjetljiv na napad peronospore i posebno na napad pepelnice, te da sazrijeva kasnije (u četvrtoj epohi), valja provoditi odgovarajuću zaštitu, kako bi se izbjegle moguće štete. Možda je upravo to bio jedan od razloga da u Republici Hrvatskoj nije uvršten ni među preporučeni ni među dozvoljene kultivare.

Maceratino je bijelo vino talijanske sorte koja se uzgaja uglavnom u regiji Marche i  duž jadranske obale Italije. Ampelografi vjeruju da grožđa mogu imati neki odnos na Greco i Verdicchio, kao dokaz za nekoliko preklapajućih sinonima. Za većinu od 20. stoljeća, te u 21. stoljeću, zasada od Maceratino se smanjuju i postaju sve rjeđe.

Verdicchio poznat i pod nazivom verzello, marchigiano, verdone te brojnim drugim istoznačnicama, autohtoni je bijeli kultivar iz talijanske pokrajine Marche. Najviše se uzgaja na brežuljcima oko Ancone, ali i u dolini rijeke Esino. Manje je rasprostranjen u susjednim pokrajinama Abruzzi, Romagna, Umbriji i Laziju te u pokrajini Puglia, gdje se naziva i greco. Posebno je značajno da se uzgaja i oko jezera Garda, gdje može sudjelovati u sastavu vina Lugana i Soave.
Njegovo podrijetlo nije sa sigurnošću utvrđeno, no pretpostavlja se da je vrlo star obzirom na to da ga spominje sredinom I. stoljeća rimski pisac Columella (koji je živio od 4. do oko 70. god. n.e.). Detaljna ampelografska istraživanja koja je provela skupina talijanskih stručnjaka su dokazala 1991. god. da je verdicchio trebbiano di Soave ili trebbiano di Lugana. Verdicchio ima izduženi grozd srednje veličine, sa srednje velikim bobicama, tanke, čvrste kožice intenzivno zelenkasto žute boje. Posebno je osjetljiv na vlagu, pa mu pogoduju položaji dobre prozračenosti. Urod je vrlo promjenjiv i nestalan. Na položajima oko mjesta Iesia sazrijeva krajem rujna, dok u unutrašnjosti početkom listopada.

Cetinjanka bijela ponegdje zvana cetinka i palaruša bijela, zbog osjetljivosti na gljivične bolesti i prosječnu kvalitetu vina što se dobije preradbom njena grožđa, nije se širila izvan onih vinorodnih područja u kojima se od pamtivijeka uzgajala. To je razlog da je u podregiji Srednja i južna Dalmacija uvrštena među preporučene kultivare. Najviše se uzgaja u vinogorju Korčula i Hvar, dok je u vinogorjima Mljet, Pelješac, Lastovo i Vis manje prisutna. Uopće nije prisutna u ostalih šest vinogorja podregije Srednja i južna Dalmacija. Za sada su na tržištu nazočna dva vina i to pod imenom cetinka, (a ne cetinjka kako ju je zabilježio Stjepan Bulić) jedno kao stolno, drugo kao kvalitetno, ali oba iz vinogorja Korčula. I jedno i drugo proizvodi se od grožđa c. b., uz veći ili manji dodatak, a najviše do 15% grožđa maraštine i grka.

Palaruša bijela je Pravilnikom o Nacionalnoj listi (NN 159/04.) svrstana među dopuštene (ali ne i preporučene) sorte bijelog grožđa. Istim imenom (na o. Korčuli) zovu i sortu cetinjku bijelu, s kojom ima podosta sličnosti, zbog čega je opravdano pitanje jesu li to dvije sorte ili dva klona iste sorte.

Rkaciteli gruzijska i moldavska sorta bijeloga grožđa iz koje se npr. u Makedoniji proizvode istoimena vina specifične arome i s izrazito visokim sadržajem ukupnih kiselina, zbog čega pretežito služi za sljubljivanje s kvalitetnim vinima kojima ova osobina nedostaje. U Hrvatskoj je ovaj kultivar (Pravilnikom NN 159/04.) svrstan među dopuštene u podregiji Sjeverna Dalmacija.

IZVOR:

http://www.vinopedia.hr

Prethodni članak
Sljedeći članak

Pratite obavijesti o sljedećem održavanju PLAVOG CEKERA

spot_img

Pročitajte još i ovo...

Povezani članci