Beogradski eno -gastro i kulturološki doživljaji – 2. dio

Beograd je, a pogotovo njegov centar, grad kavana, kafića i restorana. Nekada se ondje u svakoj kavani moglo pronaći 3 – 4 jela, danas je to rjeđi slučaj pa tu ulogu prirodno imaju restorani.

U prvom dijelu pisao sam o odličnom, preuređenom, restoranu Velika Skadarlija. U toj istoj skadarskoj ulici na broju 29 nalazi se “Tri šešira”, objekt s najvećim kapacitetom na Skadarliji (terasa, dvorišni dio, podrum i zatvoreni dio na razini zemlje).

Ponovno ću istaknuti da su “Tri šešira” posebno omiljeno gastronomsko i mjesto za zabavu hrvatskih posjetitelja. Početkom 20. stoljeća tu je dane i noći provodio naš Tin Ujević (u to doba polemičan pa i politički angažiran), a veliki srpski pjesnik Đura Jakšić spjevao je, između ostaloga, i boemsku poruku na ovome mjestu: Još jedan dim, jednu čašu / jedna pesma, jedna seka / pa onda zbogom tamburaši, zbogom krčmo za naveka.

U društvu menadžerice restorana Milice Petković reminiscirali smo te početke iz 1864. godine kada je na mjestu današnjega restorana bila zanatska radionica s tri limena šešira pa je otuda došao i naziv. Gospođa Petković ističe popularnost i odličnu popunjenost restorana posebno u kasnim večernjim satima. Ja sam bio popodne na ručku kada su u dvorišnom zatvorenom dijelu sva mjesta bila popunjena.

Predjelo sam preskočio, aperitiv Gorki list nisam, a prva je stigla Alaska (riblja) čorba , intenzivno crvene boje (paprika i paradajz) vrlo ukusna s dosta komadića ribe, ali za nijansu preslana. Konstatiram da ni u specijaliziranim ribljim restoranima nisam pojeo bolju juhu. Slijedio je File smederevskog (Dunav) smuđa s tzv. smederevskom garniturom (više vrsta povrća u saftu i prženi krumpir). Riba svježa, ukusna, porcija od tri komada.

Smuđ na smederevski

Za desert obično biram ono što ne mogu, ili vrlo rijetko, dobiti u Zagrebu. Ovaj puta tufahija (jabuka punjena orasima, šećerom i slatkim vrhnjem izvana garnirana šlagom), slatka kalorična bomba vrijedna truda. Uz nabrojena jela pio sam odličan rose (cabernet sauvignon) koji se slagao s jelima, a posebno uz desert.

Tufahija – Tri šešira

Dva sata kasnije bio sam u omiljenom kazalištu Atelje 212 u kojemu se povodom njihovih 65 godina postojanja prikazivala urnebesna komedija autorskog dvojca Bačić, Fazlagić ( u to doba su bili studenti treće godine dramaturgije) “Ljubavno pismo”. Prvi puta postavljena još 1994. godine. Posebno dobar je ženski dio ansambla Tatjana Bošković, Gorica Popović i Dubravka Mijatović, a od muškog dijela ističem Miodraga Krstovića i Gordana Kičića.

Prije 65 godina legendarna osnivačica teatra Mira Trailović postavila je u nekadašnjoj zgradi Borbe koncertno izvođenje Goetheovog “Fausta”. Otada u svojoj novoj zgradi (danas Svetogorska) to kazalište je odigralo ključnu ulogu u postavljanju modernih, suvremenih kazališnih tekstova a najviše se tih godina igrala predstava Samuela Becketta “U očekivanju Godota” a jednako se pamte maestralne izvedbe Zorana Radmilovića u “Kralj Ubu-u” Alfreda Jarryja od sredine šezdesetih pa sve do kraja sedamdesetih. I danas drže repertoarnu politiku koja omogućuje mlađim autorima izvedbe u njihovu kazalištu. Tako je predstava “64” naše Tene Štivičić (imala je nekoliko predstava posljednjih godina ondje) praizvedena u ožujku, a u Zagrebu sredinom listopada.

Posebno mjesto u ovom prikazu beogradskih događanja zauzima noćni klub, kabare “Lafayette Cuisine Cabaret Club” u velikom (400 mjesta za stolovima) prostoru Beton hale uz rijeku Savu otvoren 21. 12. 2019. To mjesto zaista pruža vrhunske užitke u odlično zamišljenom i izvedenom programu počinje oko 22 sata -kabaretske točke, vrhunski pjevači mlađe generacije Jelić, Kajmakoski, operni pjevači i pjevačice Mina Gligorić izvode svima poznate svjetske hitove na engleskom jeziku ili svima poznate romske pjesme, standardi plesa- argentinski tango, toreadori, akrobati i akrobatkinje na najvišem nivou…

foto: Lafayette

Cijelu priču je zamislio i vrlo uspješno realizirao umjetnički direktor i koreograf Milan Gromilić. voditelji su Ivan Zekić glumac i njegova kolegica, uz to i pjevačica, Bojana Simeon. U programu su angažirani balerine i baletani Narodnog pozorišta i Pozorišta na Terazijama. Nevjerojatan program koji raste iz točke u točku, u nekima kada se izvodi himna sudjeluju sve konobarice i konobari, a sve ekstatično i u urnebesnom raspoloženju, uz pjesmu publike i izvođača završava doslovce u vatrometu gdje svatko u dvorani ima svoju bakljicu i svi su na nogama! Nekada je u Srbiji bila jedna reklama za pivo a glasila je “Svetsko a naše!”. E, ta sintagma najbolje izražava vrijednost ovoga vrhunskog umjetničkog programa na mjestu vrhunskog užitka. Ali ako ste pomislili da se samo pije pogledajte dio jelovnika: Japanski tatarski biftek, Foie Gras, hrskavi filet od patke, tatar carpaccio (kombinacija tatarskog i carpaccia od bifteka začinjenih japanskim blendom)- moj favorit, japanska unagi jegulja, jadranska tuna, hobotnica, losos, suši (dragon roll i red phoenix) ili ste možda za slow food Confit lamb (janjetina konfitirana 12 sati a servira se u maramici sa kus-kusom i gratiniranim krumpirom)…vjerujem dovoljno da privuče gurmane s bilo koje strane svijeta pa i vas koji ovo čitate – to je kuhinja u Lafayetteu.

foto: Lafayette

Deserti-Sweet Foie gras (guščja jetrica na čokoladnom terinu), Gianduia krempita, Čokoladno gnijezdo, Yuzu tart…Od pića, a ima svega obilato, navest ću nekoliko čaša bijeloga vina vrhunskih srpskih vinara Kovačevića, Radovanovića, Erdevik, Despotika. U kratkim 15-minutnim pauzama programa tu su DJ-evi koji onda preuzimaju program od 01 do 04. Value for money? -isplati se svaki euro ili dinar koji ste potrošili. Uopće vrijedi posjetiti desetak restorana i noćnih klubova uz rijeku Savu u nekadašnjim magazinima riječne luke, a danas preuređenim u vrhunske prostore. Za izgled Lafayette-a zaslužan je renomirani arhitekt Aleksandar Vidić. Odličan prostor!

Tatarski i carpaccio od bifteka (foto: Vjekoslav Madunić)
Desert Čokoladno gnijezdo (foto: Vjekoslav Madunić)

Uspio sam vidjeti još dvije vrijedne izložbe. U Historijskom muzeju Srbije -Od Bidermajera do Medijale-slikarstvo 19. i 20. st (preko stotinu radova najznačajnijih srpskih slikara) i u K galeriji pod nazivom MANAKO- slike, skulpture i instalacije Marije Vukotić, Natalije Šobić i Konstantinosa Patelisa Miličevića mlađih autora rođenih 1996. i 1997. godine.

Možda bi stala i još koja putositnica, ali za ovaj put toliko iz Beograda.

pripremio: Vjekoslav Madunić

naslovna fotografija: Lafayette

 

spot_img

Pročitajte još i ovo...

Povezani članci