Kornati su do sada opisani u tisućama tekstova, između ostalih i ja sam objavio 3-4, u kojima smo svi zabilježili njihovu iznimnu ljepotu. Ali medalja ima dvije strane. Trebao je tu čovjek preživjeti u posljednja četiri stoljeća za koja znamo da su Murterini plovili prema njima, obrađivali zemlju i loze i uzgajali ovce.
Tako sam prošloga tjedna ponovno boravio tamo tijekom tri uzbudljiva i hedonizmom obilježena dana. To iskustvo prenosim u dva članka, a danas je na rasporedu bilješka o novoosnovanom Informacijskom centru na Levrnaki i zapisi o otoku Šipnatu i konobi Šoleta.
Nacionalni Park Kornati odlučio je ovoga ljeta napraviti kvalitativni skok i unajmiti kuću starosjedioca na Levrnaki Mira Ježine Pastira te otvoriti Informacijski centar, a ubuduće sigurno i edukacijski, kako bi posjetitelji ove krune otoka imali sve na jednom mjestu, na ulazu sa jugozapadne strane te tako dobili relevantne informacije o Parku.
NP već ima u Vruljama objekat za svoje službenike koji dnevno patroliraju akvatorijem i službeno kontaktiraju posjetitelje. Informacijski centar, sa pultom pod velikim stoljetnim borom, uokolo postavljenim posterima sa kornatskim i murterskim motivima te suvenirnicom samo nekoliko metara dalje, uvodit će posjetitelja u priču o Kornatima. Tu će pri ruci biti službenici Parka, u vrijeme mog posjeta bile su to Andrea i Luce, ali i domaćin u objektu Miro).
Toga dana su direktor NP-a Šime Ježina i legendarni fotograf Mile Rameša upravo radili na planiranju postave velikih postera – plastificiranih fotografija sa motivima iz Kornata, Murtera, tradicionalne regate Latinsko idro. Rameša je već postavljao takvu izložbu u jednoj od centralnih uskih murterskih ulica, a kao lik- poveznicu svega istaknuo je legendarnog Ivu Šikića BAŽOKIĆA. Tijekom prvoga dijela kolovoza taj će se plan početi ostvarivati. Lijepo zamišljeno, potrebno, a centar je mogao i trebao zaživjeti i ranijih godina, jer će time biti reprezentativna vrata na ulasku u Nacionalni park.
Vlasnici Kornata (otoka) su privatne osobe iz Murtera, a kako su Kornati već četrdesetak godina NP nije lako pomiriti želje domicilnog stanovništva i zamisli stručnjaka raznih profila koji brinu da priroda ne bude devastirana. Upravo zbog toga je u izradi novi GUP, (one stare je pregazilo vrijeme!) koji će točnije definirati odnose i pokušati pomiriti želju da otoci ostanu u što prirodnijoj cjelini, a da se ipak da realna mogućnost, prvenstveno u ugostiteljskoj djelatnosti da privređuju i žive od toga.
Miro Ježina iz porodice kojoj je nadimak bio i ostao Pastiri ovdje je zajedno sa obitelji (djed Andrija, otac Jerolim) otvorio je kamp davne 1974. godine. Od tada pa do danas najvjerniji i najbrojniji posjetitelji su naši susjedi Slovenci. I za mog boravka bilo ih je najviše. Spominjem Gregora zvanog Greg koji ondje dolaz već 41.godinu! (Nije mogao ratne 1991. ali je bio prošle koronaške sa još 7-8 kolega!) Njegova iskustva su najbolja i nije čudo da ne mijenja mjesto gdje mu je lijepo…Ovdje su se upoznali Slovenka Lidija i domaći Luka. I sad su u kampu Levrnaka, a samo nekoliko desetaka metara južnije je jedna od najljepših kornatskih plaža Lojena, a nešto zapadnije Škrovada. Raj na zemlji kažem vam, ako ne vjerujete, provjerite!
Međutim, ovdje ću spomenuti stihove poznatog murterskog pjesnika Ante Stipanela Šuke koji demistificiraju da je uvijek i SVIMA tamo bio raj…”Ki bi znaja da ću u raju najti Kurnate, ja u taj raj nebi išaja”, jer do početaka turizma tu se ali i u Murteru teško živjelo. Na vesla i na jedra dvjema udruženim obiteljima trebalo je oko 12 sati da prevale tu udaljenost. Zajedno je bilo lakše, moglo se dio puta odmarati. Prevozile su se i životinje; tovar i koza, ovce su ondje živjele cijele godine. U povratku magarac je ostao, a koza je pošla sa njima. “Ko more platiti kozje mliko!” Priča mi Miro da su njegovi Pastiri imali veliko stado ovaca, u to doba ovce su se na Kornatima brojile u tisućama, obrađivala se zemlja, uzgajalo masline, ali i lozu sa prvoklasnim crnim vinom. Njegovi su trsove imali na Tarcu, opet u tisućama…Kakva vremena! Ribu se hvatalo caricom (pamučna mreža).
Sada se čeka prvi poduzetnik ljubitelj vina i s “dubokim džepom” – da se loza opet zasadi. Kad krene prvi, drugi će slijediti, to je sigurno. Na kraju Miro mi kaže da vjeruje u dogovor sa NP-om, jer poznaje te ljude te očekuje višegodišnju suradnju….
Inače po riječima direktora Ježine uskoro će se po uvalama urediti čak 230 sidrišta. Do sada je postavljeno šezdesetak. To je osjetljivo pitanje, jer ekolozi i drugi ljubitelji prirode ne žele betonske blokove u moru, već će se raditi tako da sidra budu ukopana u dno pa će prema vani izlaziti lanac ili nešto slično sa bovom na površini, na koju se veže brod.
Rade i na presađivanju posidonije, morske trave cvjetnice koja će oplemeniti na mnogim mjestima ranjeno, razrovano tlo u suradnji Italije i Hrvatske unutar Interreg projekt SASPAS koji je započeo još 2014 godine. Prvi pozitivni rezultati su vidljivi u podmorju Kravljačice. Spominje se i problem čagljeva, koji su se odnekud pojavili u posljednje vrijeme i ugrožavaju malobrojna preostala stada ovaca. Na svemu tome se radi da bi Park bio bolji, sigurniji i čišći i taj problem sa opremanjem i odvozom je na dnevnom redu.
U pitomoj, plitkoj uvali Šipnati na otoku Kornatu nalazi se konoba Šoleta u vlasništvu porodice Rameša. Sama konoba i cijeli okoliš u toj uvalici su u skladu. Brojne očišćene masline, jedan kaić iz vremena drvenih brodova nasukan na obali sa suprotne strane, stolovi poredani i po rivi – prava mala idila.
Vlasnici Ivana i Snježan Rameša priredili su mi slijed od tri jela i mada sam upozoravao: “Ne velike porcije” ipak sam do kraja večere uspio sa većim razmacima pojesti gotovo sve. Upravo sam se “bojao” prvog jela Hladne plate sa plodovima mora, a ona je sadržavala carpaccio od tune, salatu od hobotnice, paštetu od tune, škamp, marinirane inćune i srdele i na kraju kapare ženske i kapare muške koje, ove potonje, sam probao prvi puta u životu.
Lijepo dizajnirani pijat donijela je Petra, a ja sam od prvobitnog plana da ću pojesti pola došao do 3/4 porcije. Ukusno, svježe čak sam i list motara prvi puta pojeo. Sladio sam se Sladićevom, Ante, maraštinom 2020. koja je meni idealan odabir za morska jela. Slijedio je pijat školjki (rovanice, brbavice, datali i još ponešto) na prijedlog gazdarice Ivane za koju sam prvo pomislio pri upoznavanju da je kćerka, a gazda može imati malo preko četrdeset…Obitelj složno radi, zna posao, a gosti, osim neizostavnih Slovenaca, većinom su bili nordijske i germanske face.
Uto, eto i zalaska sunca koji ćete vidjeti na popratnoj fotografiji. Ponavljam, malo ali usklađeno, ništa ne strši u tom restoranu/konobi. Evo i trećega jela kuhana škarpina od dobre porcije sa pečenim povrćem kao prilogom. Kako škrpina može biti loša, jedino da je prezimila u ledu a ova nije. Dodao sam malo soli, bolje to nego preslano, poćuća sve obilate kosti, jasno nakon mesa i tu sam stao. Domaćini su nudili još i desert, ali više nije bilo ni vremena (povratak na Levrnaku), ni mjesta u drobu…Zadnjih 20-etak minuta smo Snježan i ja razgovarali i doznao sam dosta o Ramešama. On je srednju ugostiteljsku – smjer kuhara završio na srednjoj školi u Opatiji gdje su se školovali mnogi dobri kuhari u Hrvata i šire. Rameše su se također bavili ovčarstvom. Njegov otac Ante je među zadnjima radio ovčji sir i velika je Snježanova želja da to opet pokrene. U NP-u se smije ribariti vršama i parangalima većinom za osobne potrebe. Nije jedini koji bi htio i više od toga. I na kraju, ali ne kao posljednje po značenju – ovaj par srednjih godina ima Filipu (13 godina, sve petice) , Jakov ima 9 god., a Bruno 5. Naprijed Rameše u svim dobrim smjerovima, a ja navijam za onaj već spomenuti ovčji sir…
I na kraju, kao što sam već spominjao u tekstu suprotstavljene strane, želim im da pronađu najbolja i najbezbolnija rješenja, a da ljudi iz Kornata (ima ih sa tim adresama prebivališta) sagrade svoje kuće od kamena i drveta, primjerice kako zaziva Ante Stipanela “Jer kako bimo bez broda, kako bimo bez kuće u Kurnatima.” I ja se slažem s Antom….
tekst i foto: Vjekoslav Madunić
