Ovo je istina i trebalo bi biti opće prihvaćena činjenica – poznata engleska spisateljica Jane Austen, je ne samo pila pivo, nego ga je i sama kuhala. Još kao tinejdžerka naučila je praviti pivo uz svoju majku kojoj je pomagala voditi kućanstvo u župnom dvoru u Hampshireu, gdje je odrasla.
Kuhanje piva bilo je u to vrijeme, krajem 18. stoljeća (Jane Austen 1775. – 1817.), sastavni dio kućanskih poslova, čak i za žene iz visokog društva, pa su tako i žene iz otmjene obitelji, kakva je bila obitelj Austen znale kuhati pivo, ali su često taj zadatak prenosile na osoblje. U pismu svojoj sestri Cassandri, Jane je pisala: „…a imamo i veliku bačvu u koju ćemo opet skuhati smrekovo pivo…”
Kao i u većini drugih kuća, pripremalo se takozvano „malo pivo” (small beer) s niskim udjelom alkohola, koje se posluživalo uz obroke kao siguran način konzumiranja vode za sve članove obitelji, uključujući i djecu, pa je tako i Jane kušala plodove svoga rada.
U biografskoj drami Kajanja gospođice Austen (Jeremy Lovering 2008.), Olivia Williams kao Jane Austin prikazana je u brojnim scenama kako pije vino, piše portal Jane Austens World i odmah ističe kako taj scenariji nipošto nije nerealan, te također navodi citate o kuhanju smrekova piva iz Janenih pisama Cassandri.
U prošlim vremenima je konzumacija alkohola bila uobičajena stvar, jer je voda iz javnih izvora bila nesanitarna, čak i fatalna, a u vrijeme kolere i niza drugih epidemija, uzrokovanih kontaminiranom vodom umrle su u svijetu stotine milijuna ljudi. Za sve one koji nisu živjeli u blizini nezagađenog izvora svježe vode najmudrije je bilo da vodu uopće ne piju. U gradovima je skupljanje otpada bilo nepoznata stvar. Ljudi su smeće izbacivali kroz prozore i vrata, a trgovci poput mesara ili ribara svoje su viškove ostavljali na ulici, te su ih razvlačile životinje. Gore od toga nije moglo. Smeće i fekalije našle su put do tokova vode, potoka, rijeka i akumulacija, a tamo su završavale i strvine uginulih životinja, uključujući i zaražene.
Pažljiv promatrač zapazit će da su ljudi koji su pili neobrađenu vodu – uglavnom sirotinja – živjeli kraće od onih koji su pili sigurnije forme tekućine. Oni koji su si to mogli priuštiti pili su ale, pivo, vino – fermentirana pića, jer je proces fermentacije ubio gotovo sve bakterije. Do 16. stoljeća najčešći izbor sigurne tekućine bio je ale. Do kraja stoljeća po popularnosti ga je prestiglo pivo, a domaćini i kuhari smišljali su vlastite recepte za fermentirane i destilirane napitke. Kada je riječ o pivu, u to vrijeme počela je i upotreba hmelja, prvo kao konzervansa, koji je napitku osiguravao dužu trajnost, a ujedno je djelovao i antibakteriološki, čineći piće sigurnim.
U Britaniji se pivo (ale) pilo za doručak, ručak i večeru. Međutim, piva i vina toga vremena bila su temeljito razvodnjena i neusporedivo slabija od današnjih ekvivalenata. Malo pivo (small beer), termin koji je obično opisivan kao „slabije drugo pivo,” u prosjeku je sadržavalo oko 0,8 posto alkohola. Taj bućkuriš se dobije nakon što „prvo pivo” pobere gotovo sav alkohol iz žitarice. Drugo pivo sadrži 99,2 posto vode i po okusu uopće ne liči na današnje pivo. Malo pivo su pili ljudi svih starosnih skupina i svih staleža, uključujući i djecu. Jače pivo proizvodilo se od dvostruke mjere slada, ali to je bilo preskupo za prost puk. U medicinskom smislu, malo pivo bilo je manje učinkovito u borbi protiv bolesti, no jako pivo mnogima je bilo nedostupno.
Sve do 19. stoljeća konzumacija alkohola u svim dobnim skupinama i socijalnim slojevima društva bila je ne samo raširena, nego i opće prihvaćena, a opisano je to i u književnim djelima poput Velikih očekivanja Charlesa Dickensa.
Do velikog iskoraka u higijeni vode došlo je u ljeto 1854. godine, kada je dr John Snow doveo u vezu izbijanje smrtonosne kolere i javnu vodu za piće. Primijetio je da je 70 radnika u lokalnoj pivovari ostalo zdravo, a pokazalo se da je razlog tomu bilo redovito dnevno sljedovanje besplatnog piva. To je pokrenulo veliki projekt gradnje česmi sa sigurnom pitkom vodom za javnu upotrebu.
Izvor: Pivnica
