Vinsku tradiciju naslijedilo je i hrvatsko srednjovjekovlje. I u srednjem vijeku diljem Hrvatske spominje se u mnogobrojnim dokumentima uzgoj vinove loze i proizvodnja vina. Vino je bilo svakodnevni prehrambeni artikl, pa su se i u ugovorima o sklapanju posla određivale dnevne količine hrane i vina koje je poslodavac bio dužan osigurati svojim radnicima. Pivo je i dalje bilo poznato, ali neljubljeno piće. Tek jedan spomen pivara u Zagrebu iz 14. stoljeća potvrđuje da se i u to doba u Hrvatskoj proizvodilo i konzumiralo pivo, ali su razmjeri te proizvodnje i potrošnje sasvim sigurno bili zanemarivo mali.
Međutim, tijekom srednjeg vijeka u Europi je odnos prema pivu doživio snažne promjene, što će se poslije odraziti i na sudbinu konzumiranja piva u Hrvatskoj. Još u doba Rimskog Carstva barbarski su slavenski i germanski narodi preko Imperija upoznali pivo, pa se ono udomaćilo širom Europe, pogotovo u sjevernim krajevima gdje vinova loza nije uspijevala i gdje je nestašica vina bila stalan problem. Od tada je pivo na Sredozemlju postalo poznato kao piće sjevernih naroda. U nekim je zemljama proizvodnja piva postala i važna gospodarska grana, poput Belgije, Nizozemske, Češke i Bavarske, pa su te zemlje poznate po najstarijoj tradiciji proizvodnje piva. U južnoj su Njemačkoj proizvodnju piva preuzeli redovnici u samostanima, pa je u tim krajevima razvoj pivarstva bio usko vezan uz samostanska gospodarstva. U ostalim zemljama proizvodnja piva bila je u rukama privatnika-pivara koji su posjedovali male pivovare. Za razliku od središnje i sjeverne Europe mediteranski narodi su i dalje tijekom srednjeg vijeka odbijali prihvatiti pivo. Njima nije ni padalo na pamet zamijeniti svoje ukusno vino gorkim okusom piva, iako je i sam Karlo Veliki pokazao veliko zanimanje za unapređivanje proizvodnje i potrošnje piva. U Francuskoj, Španjolskoj i Italiji pivo je bilo piće siromašnih i stranaca. U pojedinim lukama Francuske radile su krajem srednjeg vijeka pivnice, ali su one bile namijenjene u prvom redu nizozemskim trgovcima.
U vezi s okusom piva važno je znati kako se kroz povijest razvijala proizvodnja piva. Da bi proizveli pivo, srednjovjekovni su pivari varili raž, proso, ječam, zob ili pšenicu, a dodavali su im i različite smjese biljaka radi poboljšanja okusa. Te su smjese biljaka u Njemačkoj nazivane Grut, pa su tijekom srednjeg vijeka u različitim njemačkim državicama donošeni zakoni o zaštiti prava pivara na proizvodnju određene vrste piva, tzv. Grutrecht.
Nije sasvim jasno kada se u proizvodnji piva počeo upotrebljavati hmelj ni gdje je otkrivena ta inovacija. Najvjerojatnije se to dogodilo u Češkoj, gdje se njeguje tradicija da su upravo njihovi pivari prvi — još u 8. stoljeću — otkrili dragocjenu važnost hmelja u proizvodnji piva. Prije upotrebe hmelja pivo se često kvarilo, pa je otkriće da hmelj vrlo dobro održava kvalitetu piva bilo revolucionaran napredak u proizvodnji piva. Zbog pokvarenog piva i upotrebe raznih biljaka, od kojih su neke imale i toksična svojstva, mnogobrojne su pivopije imale probavnih teškoća pa i pravih halucinacija. U slučaju većih razmjera tih pojava u mnogim su mjestima Europe ljudi optuživali vještice da su svojim činima kvarile pivo, pa su neke žene zbog toga bile i pogubljene. Tako je u srednjem vijeku uz konzumiranje piva vezana i pojava »pivskih vještica« koja je kao i mnogobrojne druge bizarnosti obilježavala to povijesno razdoblje.
Potkraj srednjeg vijeka okus se piva znatno približio onomu što ga danas poznajemo. Bavarske su pivarske gilde 1516. potaknule donošenje zakona nazvanog Reinheitsgebot, koji se danas smatra najstarijim prehrambenim zakonom koji je još uvijek na snazi. Prema tome zakonu propisano je da se u proizvodnji piva moraju upotrebljavati ječam, voda i hmelj. A potkraj srednjega vijeka otkrivena je još jedna tehnička inovacija u proizvodnji koja je unaprijedila kvalitetu piva. Pivo se počelo skladištiti mjesecima na niskoj temperaturi od oko 4°C, što je dovelo do proizvodnje nove vrste tzv. lager-piva (njem. Lager: skladište). Tako se osim dotadašnjeg ale-piva, čija proizvodnja zahtijeva čuvanje na samo nekoliko dana, pojavilo i lager-pivo, koje se danas kod nas najviše i konzumira. U to se vrijeme dugo držanje veće količine piva na niskoj temperaturi moglo izvesti samo uz pomoć velikih blokova leda, pa je i proizvodnja lager-piva bila usko vezana uz blizinu i dostupnost veće količine ledenih blokova.
Iako u Hrvatskoj tijekom srednjeg vijeka nema značajnijih podataka o proizvodnji i konzumiranju piva, sasvim je sigurno da je češko i njemačko pivo u tom razdoblju bilo dobro poznato našim ljudima. Iz 16. stoljeća sačuvani su zanimljivi dokumenti koji pokazuju da je potkraj toga stoljeća plemićka obitelj Zrinskih imala dvije pivovare na svojim posjedima u Ugarskoj, tj. u Kanizsi i Trencsenu. U jednom pismu Zrinski izrazito naglašavaju da su pokrenuli proizvodnju piva za potrebe vojske i zbog nestašice vina. Izgleda da će upravo vojska i pomanjkanje vina biti glavni razlozi prodora piva u Hrvatsku.
Za bolje razumijevanje dolaska piva u Hrvatsku potrebno je vidjeti kakav je položaj pivo imalo u metropoli Habsburške Monarhije — u Beču. Beč je za Hrvate bio ne samo središte političke moći nego i središte mode i pomodarstva, izvor svakojakih novotarija koje su naši plemići i građani spremno prihvaćali i oponašali. Stoga je Beč imao i snažan utjecaj na prehrambene navike u Hrvatskoj. A pivo je i u središtu Monarhije stoljećima trpjelo marginalan status.
Prvi spomen konzumiranja piva u Beču potječu iz 13. stoljeća. Izgleda da je njegova potrošnja ozbiljno povećana u 14. stoljeću jer su se u to vrijeme vinari u gradu tužili da im pivo ozbiljno ugrožava posao. Beč se nalazi nadomak Češke i Bavarske — dviju zemalja koje su već u srednjem vijeku snažno razvile proizvodnju piva, pa je sasvim razumljivo da je blizina tih zemalja utjecala na porast popularnosti piva u metropoli Monarhije. Međutim, vinski je lobi izgleda uspješno onemogućavao veći uspon piva. Pritužbe vinara na konkurenciju piva prisilile su gradske vlasti u Beču da proizvodnju i prodaju piva u 15. stoljeću proglase monopolom grada. Od tada grad daje pravo proizvodnje i prodaje piva u zakup različitim privatnicima, a jedno je vrijeme taj monopol bio prepušten gradskoj bolnici, pa je i pivnica bila u jednom krilu bolničke zgrade. Tijekom 17. stoljeća popularnost piva raste i u Beču se otvaraju nove pivnice pa ih je u gradu 1701. bilo već 27.
Osamnaesto stoljeće je stoljeće velikog pohoda piva u Beču i okolici. Tijekom tog stoljeća pivnice se otvaraju u svim dijelovima grada pa ih u doba vladavine Josipa II. ima već više od 500. Pivovare su se otvarale i u najpoznatijim vinogradarskim mjestima u gradskoj okolici, pa je pivo tih desetljeća konačno pobijedilo primat vina u metropoli Monarhije.
Ta mala pivska revolucija imala je sigurno odraza i na naše krajeve. Mnogobrojni Hrvati koji su u to doba odlazili u Beč mogli su se sami uvjeriti u te promjene. Uz nagovor svojih bečkih prijatelja i neki od njih su tada postali obožavatelji piva. No, to nije bilo dovoljno za veće širenje konzumiranja piva u Hrvatskoj. To se dogodilo tek nakon snažnih društvenih promjena potkraj 17. stoljeća. Uzrok velikih promjena, koje će svoj odraz imati i na našim stolovima, bio je rat koji će 16 godina potresati Hrvatsku. Sve je počelo 1683, kada je velika osmanska vojska pokušala osvojiti Beč.
Veliki turski rat (1683–84) promijenio je mnogo toga u životima svih stanovnika Habsburške Monarhije pa tako i Hrvata. Velike ratne operacije angažirale su desetke tisuća ljudi. Cijela Monarhija bila je izložena velikim gospodarskim naporima. Tijekom prvih godina rata oslobođeni su veliki prostori u Slavoniji i Ugarskoj. Došlo je i do izmjene stanovništva — mnogobrojni su muslimani pobjegli u Bosnu, a mnogobrojni kršćani prebjegli na novooslobođena područja. Od naših krajeva najviše je stradala Slavonija, u kojoj su mnoga sela ugasla, a i gradovi su gotovo sasvim opustjeli.
Nakon Srijemskokarlovačkog mira 1699. život se u Hrvatskoj i Slavoniji počeo obnavljati. Mnoge su njemačke i češke obitelji vidjele upravo u opustošenoj Slavoniji svoju šansu, pa tijekom 18. stoljeća mnogobrojni izvori svjedoče o njihovu doseljavanju. Brojni njemački seljaci doseljavali su se na pojedina vlastelinstva, ali se i velik broj njemačkih i čeških obrtnika doseljavao u slavonske gradove. Zajedno s brojnim činovnicima, koji su također došli iz tih krajeva, ti su obrtnici i trgovci činili u našim gradovima snažne njemačke zajednice u kojima su njegovali stare običaje iz domovine. Među ostalim, donijeli su i običaj konzumiranja piva.
Prisutnost Nijemaca u Hrvatskoj jako su povećale brojne njemačke pukovnije razmještene po gradovima i utvrdama. Najveća vojna posada bila je smještena u Osijeku, gradu u kojem je i inače tijekom 18. stoljeća bila najveća koncentracija Nijemaca. Možda zato i nije čudno što se potkraj 17. stoljeća upravo u tom gradu pojavila prva pivovara u Hrvatskoj. Godine 1694. u Osijeku se spominju čak tri pivara — Joseph Hamerl, Johan Conrad Steer i Vitus Casper. Vjerojatno se prva osječka pivovara nalazila u Gornjoj varoši, ali je potkraj 17. stoljeća postojala još jedna pivovara koja se nalazila u Otoku, pa se i u izvještaju Caraffine komisije spominju dvije osječke pivovare koje plaćaju godišnje 100 forinti poreza. Visok iznos poreza svjedoči da su pivovare proizvodile velike količine piva i da su dobro poslovale.
Pivovare se tijekom 18. stoljeća pojavljuju i u drugim gradovima kontinentalne Hrvatske u kojima su poznate veće njemačke zajednice. Dana 19. kolovoza 1726. spominje se u matičnoj knjizi rođenih u Požegi Christophor Weisler, braxator (lat. pivar). U Požegi je postojala mala ali vitalna njemačka zajednica, a u gradu je boravila i vojna posada smještena u gradskoj tvrđi koju su većinom činili Nijemci. Pivari se u Požegi spominju i poslije. U drugoj polovici 18. stoljeća u Požegi su se proizvodnjom piva bavila još dvojica njemačkih pivara — Joannes Spun i Wolfgang Schroerer. Oni su bili članovi Prvoga njemačkog ceha, koji je obuhvaćao sve obrtnike što su proizvodili njemačke proizvode, pa je i to dokaz da je pivo u Slavoniji u to vrijeme slovilo kao dio njemačke tradicije i kao njemački proizvod.
U Zagrebu je pivovara otvorena tek 1740. Osnovao ju je privatnik Franjo Tobias Hosz u današnjoj Basaričekovoj ulici. Zbog lošeg poslovanja grad ju je otkupio 1744. pa su je u sljedećim desetljećima zakupljivali različiti privatnici. Međutim, unatoč toj vlasničkoj promjeni pivovara je i dalje loše poslovala. Njezin položaj još je više otežavala pivovara koju su kaptolski kanonici osnovali oko 1750. Ipak, Hoszova je pivovara radila cijelog 18. stoljeća, a u 19. stoljeću zamijenila ju je nova gradska pivovara na uglu tadašnje Bolničke i Nikolićeve ulice.
Hoszova je pivovara značajna za povijest pivarstva u Hrvatskoj jer je sačuvan inventar kojim je bila opremljena, pa se danas zna da je ta pivovara imala jednu gostinjsku sobu, gornju boltu u kojoj se pekla rakija, donju boltu i pivnicu u kojoj se pravilo pivo. Gostinjska soba imala je tri stola, četrnaest stolica i četiri klupe pa se može procijeniti da je u njoj moglo boraviti 20–25 gostiju. Poput zagrebačke pivovare i ostale su pivovare u Hrvatskoj u to vrijeme imale prilično male kapacitete i bile su namijenjene za zadovoljavanje potrebe tada još uvijek malog broja lokalnih poklonika piva. U istoj zgradi nalazio se i pogon za proizvodnju i gostionica u kojoj se pivo točilo i pilo. Taj tip pivovara zamijenit će tek industrijska proizvodnja piva u 19. stoljeću koja je uništila male privatnike, pa je danas takav obrtnički način proizvodnje pive u Hrvatskoj gotovo i zaboravljen.
Popis ostalih hrvatskih gradova u kojima su u 18. stoljeću radile pivovare nije velik. Pivovare su, vjerojatno također zbog prisutnosti brojnih njemačkih časnika i činovnika, otvarane u gradovima na području Vojne granice. Tako je 1740-ih zabilježeno postojanje pivovare u Novoj Gradiški, a 1772. proradila je i pivovara u Bjelovaru. I u Varaždinu je tijekom 18. stoljeća proradila prva pivovara. Pivovaru je osnovao gradski magistrat 1754, a prvi pivar bio je Nijemac Pavao Gruiber čiji je zadatak bio da svake godine osigura dovoljne količine kvalitetnog piva za potrebe grada.
I neki su vlastelini uvidjeli da bi proizvodnja piva mogla biti unosan posao, pa je tako primjerice barun Prandau 1724. na svojem posjedu u Valpovu pokrenuo proizvodnju piva. Ta je pivovara radila punih sto godina, što dokazuje da je u Slavoniji u 18. stoljeću već postojala izrazita potražnja za tim pićem.
Začeci proizvodnje piva u Hrvatskoj potkraj 17. stoljeća bili su skromni, pa su i naše spoznaje o prvim pivovarama u Hrvatskoj također vrlo oskudne. Ipak, na temelju dostupnih podataka vidljivo je da se pivo u Hrvatskoj pojavilo s dolaskom njemačke vojske i njemačkih naseljenika. Ako u svakome zlu ima i nešto dobro, onda možemo zahvaliti njemačkim vojnicima što su tada na svoje vojne pohode poveli i svoje pivare. U početku je na pivo gledano kao na nužno zlo u vremenima nestašice vina, ali su sposobni njemački pivari uspjeli među Hrvatima naći mnogobrojne nove poklonike toga zlatnog pića. Tako se i pivarstvo u Hrvatskoj tijekom 19. stoljeća razvilo u snažnu gospodarsku granu.
Mnoge anegdote i događaji vezani uz prve susrete Hrvata s pivom zauvijek su zaboravljeni. Danas samo možemo zamišljati kako su u 17. stoljeću negdje u vojničkim logorima po bespućima Bavarske, Češke, Ugarske i Hrvatske u rijetkim trenucima opuštenosti, veselja i zabave njemački vojnici nagovarali pripadnike hrvatskih regimenti da probaju malo dobroga njemačkog piva. Vjerojatno su se upravo tada pojavile i prve hrvatske pivopije koje su tijekom tih druženja spoznale svu draž piva. Uz vrčeve dobrog piva nastala su i mnoga prijateljstva, a pivo se najbolje i pije u društvu.
Izvor: Matica hrvatska
