Bez obzira na pad vinogradarskih površina od 282.000 ha (koliko ih je bilo u razdoblju 1986.-1990.) na 257.000 ha (u razdoblju 1996.-2000.), te 248.000 ha u 2001. godini, 251.000 ha u 2002., 250.000 ha u 2003. i 247.000 u 2004., i dalje zauzima visoko sedmo mjesto na svjetskoj rang-listi, s godišnjim urodom kroz duže razdoblje od oko 10.000.000 dt (u 2004. godini urod je bio 10.284.000 dt) grožđa i proizvodnjom od oko 7.000.000 hl (u 2004. godini proizvedeno je 7.481.000 hl) vina.
Od proizvedenog grožđa oko 500.000 dt se konzumira u svježem stanju, pa proizlazi da je godišnja potrošnja zobatica per capite iznosila oko 7 kg. Potrošnja vina kroz duže vremensko razdoblje znatno je veća i godišnje je iznosila između 48 i 52 l/per capite, a potrošnja grožđica između 0,19 i 0,24 kg/cap. Uz značajan uvoz vina (koji je primjerice u razdoblju od 1986. do 2000. dosizao između 6.704.000 hl i 8.432.000 hl), Portugal je u narednom razdoblju povećavao izvoz vina, pa je u 2007. zauzeo sedmo mjesto na rang listi svjetski najvećih izvoznika sa izvezenih 3.486.000 hl, što je činolo 3,81% od ukupno ostvarenog izvoza u svijetu te godine.
Pretežiti dio portugalskoga vinogradarstva smješten je na sjeveru i u središnjem zapadnom dijelu zemlje. Glasovita portugalska vina porto i madeira čine tek neznatan dio (oko 2 %) ukupne proizvodnje, ali su gospodarski vrlo značajna, jer se većinom izvoze. Specijalno vino porto nastaje iz velikog broja autohtonih crnih sorata grožđa u vinogradarskoj zoni Douro, i to posebnim postupkom preradbe (masulja), alkoholiziranja i dugoga zrenja, a madera, koja je ime dobila po istoimenom otoku, pretežito iz bijelog grožđa sorte malvazija. Vinho verde, u prijevodu zelena vina, proizvode se u istoimenoj vinorodnoj regiji na prostoru između rijeka Minho i Douro. Posjeduju nizak sadržaj alkohola, kiselkasta su i, zahvaljujući jabučno mliječnoj fermentaciji, reska su i pitka. Ime im ne označava boju, jer su i crna (crvena) i bijela, pa oznaku „zelena” valja shvatiti prije svega kao oznaku bogatstva jabučnom kiselinom te upozorenja da ih valja piti dok su još mlada. Od ostalih portugalskih vinorodnih područja, značajni su Dao, Carcavelos, Bucelas i Colares, a za Setubal podsjetimo da je to domovina istoimenoga, aromom bogatoga muškatnog likerskog vina]] kojem nema ravna. Svaka portugalska vinogradarska regija ima drugačiji, autohtoni sortiment loze, koji je u njoj nastao i održao se, kao i specifične tradicijske postupke uzgoja, preradbe i proizvodnje vina, koji se sporo, ali nezaustavljivo mijenjaju. Te nove tehnologije ulaze naročito u veće sustave, pa će, bez sumnje, pridonijeti da se uz porto i maderu, setubalski muškat i vinhos verde (koje se nudi i na Tibetu- kako mi reče prijatelj iz Beča, nakon povratka sa planinarskog pohoda u ta područja, gdje se je uz neke napitke nudilo i poznato portugalsko vino Mateus), nađu na svjetskom jelovniku još i mnoga druga portugalska vina.
Porto je portugalsko specijalno vino koje se proizvodi iz autohtonih sorata grožđa među kojima se posebno ističe i hvali touriga nacional. Ime je dobilo po gradu Porto (Oporto), glavnoj izvoznoj luci ovih vina, a pod tim je imenom i zaštićeno u Portugalu, za razliku od sličnih vina proizvedenih u drugim zemljama, koja smiju nositi samo oznaku port (dakle bez „o” na kraju riječi). Postupak proizvodnje, koji obuhvaća alkoholiziranje masulja, dugotrajnu maceraciju i nakon otakanja zrenje i ponovno alkoholiziranje vina, s manje ili više neprevrela šećera koji obično ne prelazi 80 g/l. Jednako kao i druga specijalna vina i porto se proizvodi u drugim južnim vinorodnim zemljama, ipak, originalni porto je na najvišoj cijeni. Na tržištu se ova vina ponajčešće pojavljuju kao sljubljena (blended wine) bez oznake godine berbe. Iznimno dobra godišta školuju se odvojeno (od 6 do 8 i više godina) i takva se prodaju po znatno višoj cijeni (kao vintage port). Tipični porto je stasito, voćno, slatko, trpko, alkoholno vino koje se poslužuje poslije obroka (digestiv). Brojnim turistima, posjetiteljima Portugala i poglavito luke Porto, nudi se degustacija uz obilazak podruma u kojima porto vina zriju, a takvo jedno mjesto je i u predgrađu te značajne vinske izvozne luke koje se naziva Vila Nova de Gaia (odnosno Cale) gdje je još pred 550 godina britanski trgovac Sandeman utemeljio svoju tvrtku koja i danas nudi svoja vina. Bijeli porto (white port), koji proizvode iz istih sorata, ali bez maceracije i kod kojega fermentacija teče do kraja, poslužuje se kao aperitiv.
Madeira (čit. madera), portugalsko spec. vino s istoimenog otoka. Proizvodi se iz mješavina ili samo jedne sorte po kojoj se može i označavati (sercial je m. svijetlo zlatnožute boje, suha do polusuha; verdelho na okus mekša i slađa; boal jantarna, jako aromatična, slatka i teška, a malmsey slična prethodnoj). Zrelo i prezrelo grožđe se tiješti, odvaja prvi tok od ostalih i odvojeno vrije. Daljnji tijek stvaranja ovog vina zvan maderizacija, provodi se kod temperature od 35 do 70°C, uz nazočnost zraka i oksidativnih kvasaca u drvenoj bačvi. Prije stavljanja u promet pojedini tokovi i godišta se sljubljuju, a, ovisno o starosti i označavaju kao Vintage madera u kojoj je najmlađa komponenta odležala 20 godina u bačvi, (uz eventualnu dodatnu oznaku over 20 years old), Extra Reserve (over 15 years old), Special ili old Reserve (over 10 years old) i Reserve (over 5 years old). Opisani način označavanja ukazuje da su tradicionalni potrošači m. Englezi. Sadržaj alk. u m. varira od 15 do 20% vol., a neprevreli šećer od 0 do 60 g/l, pa o tome ovisi hoće li biti poslužena kao aperitiv ili kao desertno piće. Zbog interesa tržišta m. se proizvodi i izvan domovine, ali takve obvezno valja označiti kao tip madera. Temperaturu, potrebnu za proces maderizacije nije teško postići na otoku Madeiri; bačve se jednostavno ostavljaju na otvorenom ili pod strehom. U drugim, pak, krajevima grade posebne staklenike ili griju podrume, ali ni time ne mogu postići kakvoću svojstvenu onoj portugalskoj.
Malvazija opisi loze i vina.
Vinho verde zaštićeno je ime portugalske vinorodne regije (Vinho verde) i slabo alkoholnog, kiselkastog ugljičnom kiselinom bogatog bijelog i crnog vina (vinho verde), koje je proizvedeno u tim posebno označenim područjima (tzv. regiao demarcada). U prijevodu ta riječ bi značila „zeleno vino”, ali taj se naziv, kad je riječ o vinu, ne odnosi na boju vina (jer su to pretežito crna vina), već označava vina bogata ukupnom kiselinom, od kojih vrenjem jabučne nastaje na okus blaža mliječna i ugljični dioksid što vinu daje reskost i svježinu.
Dolina Douro (portugalski: Górne Douro, ili Alto Douro, tj. “Gornji Douro”) je područje oko rijeke Douro u portugalskoj povijesnoj oblasti Trás-os-Montes e Alto Douro, na sjeveroistoku portugalske regije Sjeverni Portugal. Najpoznatije je po svojoj proizvodnji vina (osobito Porto vina) koje seže unatrag oko 2.000 godina. Ovdje je nekada vino u posebnim bačvama bilo puštano da pluta rijekom do mjesta Vila Nova de Gaia (prekoputa Porta) gdje je spremano u posebne podzemne podrume.
Dolina je 2001. godine upisana na UNESCOv popis mjesta svjetske baštine u Europi kao izvanredan krajolik koji je oblikovala tradicija vinarstva duža od 2000 godina, a od 18. stoljeća proslavljena širom svijeta svojim vinom Porto.
Zemljopisno
Ovo područje je planinskim vijencom planina Marão i Montemuro odvojeno od obalnog utjecaja i grada Porta, a njegova kontinentalna klima ima svježa ljeta i hladne zime. Rasprostire se na 26 mlijuna hektara, i tu se proizvodi oko 10% cjelokupne proizvodnje vina u Portugalu. Ovo područje uključuje 13 općina: Mesão Frio, Peso da Regua, Santa Marta de Penaguião, Vila Real, Alijó, Sabrosa, Carrazeda de Ansiaes, Torre de Moncorvo, Lamego, Armamar, Tabuaço, São João da Pesqueira i Vila Nova de Foz Côa.
Dolina rijeke Douro je podijeljena na tri oblasti:
- Donji Corgo (Baixo Corgo) oko pritoke Doura, rijeke Courgo, koja ima najblažu klimu, a prostire se na 14.000 hektara vinograda koji daju najstarije, ali i najslabije vino.
- Gornji Corgo (Cima Corgo) je najveće područje s oko 19.000 hekatara vinograda oko sela Pinhão u kojem se nalaze najslavnije destilerije (Quintas).
- Gornji Duro (Douro Superior) je najtoplije i najsuvlje područje koje se prostire sve do španjolske granice na oko 1.700 hektara vinograda i tu se dobiva najkvalitetnije vino, ali je i najnepristupačnije područje.
Dolina Douro ima najviši stupanj zaštite uzgoja vinove loze (Denominação de Origem Controlada ili skr. DOC) u Portugalu. Iako je najpoznatije po proizvodnji vina Porto, tu se proizvode i druga vina kojima se dodaje konjak i stolna vina koja se zovu jednostavno Douro vina, a ima ih od bistrih, Bordeaux vina, do tipa burgundskih vina ostarjelih u hrastovim bačvama (Barik).
Osnovne sorte grožđa koje se uzgaja u dolini Douro su: crna grožđa Bastardo, Mourisco Tinto, Tinta Amarela, Tinta Barroca, Tinta Cao, Tinta Roriz (španjolski: Tempranillo), Touriga Francesa i Touriga Nacional, i bijela grožđa Donzelinho Branco, Gouveio, Malvazija, Rabigato, i Viosinho.
Izvor: http://www.vinopedia.hr
