U razdoblju između 1981. i 1985. godine u Švicarskoj je bilo evidentirano 14.000 ha vinograda, a u sljedećih pet godina one su povećane za 1.000 ha.
Prema najnovijim statističkim podacima površine pod lozom su i u narednom razdoblju (sve do 2001.) ostale na istoj razini, a proizvodnja grožđa je od one u desetgodišnjem razdoblju (od 1981. do 1990.) kada se je proizvodilo prosječno godišnje 1.747.000 dt grožđa smanjena na 1.469.000 hl vina (u 2001.). Prosjeci uroda ovdje ne pokazuju mnogo što bjelodano pokazuje i sljedeći primjer. U 1989. godini proizvedeno je 1.700.000 hl vina, što je za 52,7 % više od uroda u 1988. Naime, u toj je godini loza izbjegla kasne proljetne mrazeve, pa je dobro ponijela, a zbog duge tople jeseni grožđe je potpuno dozrelo, te je iz njega proizvedeno vino natprosječne kakvoće. Ta proizvodnja vina u proteklih pet godina varira između 1.100.000 i 1.300.000 hl. Ti podaci govore o klimatskim prilikama koji vinogradarstvu ovdje nisu baš uvijek skloni. Potrošnja vina (zahvaljujući uvozu) porasla od 39,34 l pro capita u 1995. na 42,91 l pro capita. u 2001. godini. Švicarska je naime velik uvoznik grožđa (od 350.000 do 380.000 dt) i vina (od 1.600.000 do 1.900.000 hl) te grožđica (oko 50.000 dt). Dvije trećine vlastite proizvodnje otpada na bijela. Zato se pretežito uvoze crna vina. U vinogradarskoj zoni zapadne Švicarske proizvede se preko 75 % od ukupne švicarske proizvodnje vina. Od šest vinogradarskih kantona ove zone „najvinogradarskiji“ je Valais (s oko 1.500 ha i god. proizvodnjom od oko 350.000 hl vina), pa ga neki nazivaju švicarskom Kalifornijom. Tu se proizvode najbolja švicarska bijela vina, od kojih su najzastupljenija ona od sorte fendant (kako ovdje zovu chasselas). Autohtone sorte ovoga kraja su amigne i arvine, obje bijele. Kada njihovo grožđe prezrije, odlična je osnova za proizvodnju slatkih vina kasne berbe. Crna vina iz grožđa pinota crnog, gamaya crnoga i drugih lokalnih sorata mnogi uspoređuju s najboljim francuskim, a među njima se najviše cijeni vino Dôle. U kantonu Vauda (s oko 3.200 ha) proizvode se gotovo isključivo bijela vina, a najveći vinogradarski kompleksi prostiru se uz Ženevsko jezero (od Nyona do Lausanne). Kanton Neuchâtel (zapadno od Berna, uz francusku granicu) koji također pripada ovoj zoni kao i prethodna dva, poznat je po svježim, voćnim bijelim fendant, ali i vrlo cijenjenim crnim vinima proizvedenim iz mješavine domaćih sorata i pinota crnog. Na ostale dvije vinogradne zone južna Švicarska (Locarno i Lugano) i sjeverna Švicatrska (bliže granici s Njemačkom) otpada oko 24 % sveukupne proizvodnje. Na jugu proizvode najvećma crna vina iz merlota, a manje i iz drugih sorata, dok na sjeveru pretežito bijela, od kojih najviše chardonnay, johannisberg, pinot sivi, aligoté i dr. i, dakako, u kantonu Thurgau i müller thurgau. I tu ima iznimaka, pa je npr. u kantonu St. Galen gotovo 95 % vinogradarskih površina zasađeno sortom pinot crni. Švicarska proizvodi (na osnovi uvezenih vina) specijalna vina tipa madeira, marsala, jerez i porto, a dio svojih vina metodom champenoise pretvara u pjenušce, odnosno, vrenjem u tankovima, u bisere. Nije zabranjena ni prodaja hibridnih vina (kojih se godišnja proizvodnja cijeni na oko 30.000 hl) uz obvezu da se to vidno deklarira.
Chasselas( čit. šasla), taj francuski naziv se odnosi na veći broj sorata grožđa od kojih su chasselas doré (bijela) i chasselas rouge (crvena) najrasprostranjenije. Kod nas se te sorte nazivaju plemenke (rjeđe gutedel i chasselas), a u susjednoj Sloveniji žlahtnine. Velike slatke sočne bobice te sorte (prema kojoj se odbrojavaju faze zrenja) ili se vinificiraju ili nude tržištu kao zobatice. Kod nas se pretežito uzgaja bijela i crvena plemenka, a manje praskava i peršinasta. Prema istraživanjima vinogradarskih stručnjaka (ampelografa) pred oko pet tisuća godina plemenke su se uzgajale u Egiptu, a danas je njihov uzgoj najintenzivniji u Rumunjskoj i Mađarskoj, a manje u Francuskoj i Švicarskoj, te Austriji, Njemačkoj i drugim srednjeeuropskim državama. Vina plemenke su lagana (što podrazumijeva niži sadržaj alkohola i ekstrakta), ugodne sortne arome i pitka, pa stoga i bolja dok su još mlada. U Švicarskoj i nekim drugim zemljama ta vina nose ime „fendant“, što na francuskom znači razmetljiv i hvalisav.
Pinot crni kod nas ponegdje pod imenom burgundac crni (od naziva povijesne pokrajine Burgundije), izrazita je vinska sorta. Mutacijom ove sorte (nastale križanjem traminca crvenog i Schwarzrieslinga nastali su brojni klonovi (koji se označavaju kao sorte), a to su pinot bijeli i pinot sivi. Iz svoje domovine Francuske ova se je sorta proširila po cijelom vinogradarskom svijetu. U starijoj literaturi zapisano je da rodi malo (oko 30 do 40 hl/ha), ali da kakvoćom mošta i vina taj nedostatak obilno vraća. Kažemo stoga, da su ampelografi (npr. u Francuskoj) uzgojili preko 15 klonova pinota crnog koje kakvoćom grožđa i vina ne zaostaju, a urodi su im dva i više puta veći od rečenog (od 100 do 120 dt/ha). Dakako, tome, kao i kod drugih sorata, više ili manje pridonosi tlo (voli da je karbonatno), klima, rezidba (preferira dugu), zaštita, pravi trenutak berbe itd. Vino pinota crnog, kojega neki označavaju i francuskim Pinot Noir ili njemačkim imenom Blauer Spätburgunder, najčešće je granatnocrveno do ljubičasto-tamnocrveno, ali valja znati da iz grožđa ove sorte (s obzirom na to da joj sok nije obojen, nije bojadisar) proizvode i bijela vina u Champagni, koja su osnova za pjenušce.
Zanimljiv je podatak da je tada izračunata srednja vrijednost ispitanih moštova iznosila 18,9 % šećera i 6 g/l ukupnih kiselina, i da su slični podaci utvrđeni i pedeset godina poslije, ali uz konstataciju da je, nažalost, opseg proizvodnje toga grožđa i vina znatno smanjen, a kao razlog navode se nestimulativne poslijeratne otkupne cijene. Sadržaj alkohola u tim vinima s oznakom kontroliranog zemljopisnog podrijetla kreće se između 11,5 i 13 % vol., a ukupna kiselost od 5,5 do 6 g/l. U dobrim godinama ponekad ima i do 8 g/l neprevrela šećera, pa kao takvo spada u skupinu polusuhih vina. Na kraju, vino crnog pinota je među rumenim vinima jedno od najbogatijih proantocijanidolima.
Gamay (čit. game), je vinska sorta crnog grožđa, koja je kod nas u podregiji Istri (i to jedan od klonova ove sorte) poznatija pod imenom borgonja crna. Ovdje valja istaći da je naziv borgonja i borgonja crna sinonim odnosno istoznačnica za sortu i kod nas poznatiju pod imenom frankovka, što je dokazano suvremenim i pouzdanim molekularno-genetičkim postupcima determinacije sorata.
Merlot crni Malo je vinskih sorata crnog grožđa koje se podjednako uspješno uzgajaju u južnim i sjevernim vinorodnim područjima. Ta značajka merlota pridonijela je da se ova podrijetlom francuska sorta (nastala spontanim križanjem cabernet franc-a i sauvignona bijelog), i to iz okolice Bordeauxa proširi (slično kao i cabernet sauvignon koji je nastao križanjem istih roditelja) po cijelom vinogradarskom svijetu. Krase je rodnost, otpornost od zimskog smrzavanja, i prema svim gljivičnim oboljenjima. Vina sorte merlot bogata su alkoholom (obično oko 12,5% vol. ) i ukupnim kiselinama (oko 6,5 g/l), rubincrvene su boje, ugodne arome i bouquetta što potsjeća na šumske maline.
Chardonay (čit. šardone), franc. vinska sorta bijelog grožđa koju su pred dvadesetak i više godina mnogi ugledni ampelografi poistovjećivali s pinotom bijelim. Drugi su pak tvrdili kako taj kultivar sa sortama; pinotom bijelim, pinotom sivim i pinotom crnim nemaju rodbinske veze. Te su zablude tek pred dvadesetak godina (točnije 1999.) razjasnili (molekularno-genetskim postupcima) znanstvenici Bowers i suradnici utvrđujući da je jedan od roditelja tog vrlo cijenjenog i rasprostranjenog kultivara iz skupine pinota. U Francuskoj se uzgaja u Alzasu, u pokrajini Champagne te u Burgundiji, odakle se je zbog primjerene otpornosti na sivu plijesan, stalne i dobre rodnosti, te naročito zbog kakvoće vina koje se dobije preradbom njena grožđa, proširila po svim kontinentima. Ovoj sorti snažna rasta više odgovara dugi rez, ali podjednako dobro uspijeva i uz primjenu drugih uzgojnih oblika, uključujući i onaj koji je prilagođen za mehaniziranu berbu. Mali piramidalni grozdovi, u pravilu vrlo često s jednim krilcem i s podjednako razvijenim, srednje velikim, slatkim i ugodno kiselim bobicama puni su soka, pa moraju biti vinificirani neposredno poslije berbe. Vina chardonnaya su odlična osnova za proizvodnju pjenušca. Zbog velikog interesa za ovu sortu, mnogi su uzgajivači nastojali selekcijom uzgojiti klon koji bi bio još bolji. To je pošlo za rukom francuskim (11 klonova) i talijanskim stručnjacima, pa se, primjerice (iz rasadnika Rauscedo) tržištu nudi chardonnayev klon R8, (vina dobivena iz njegova grožđa imaju iznimnu finoću) i chardonnay-klon R4 Mousque (iz kojega se dobiju vina prikladna za sljubljivanje s drugim muškatnim vinima).
Pinot sivi (u Francuskoj najčešće Pinot gris,u Hrvatskoj još zvan burgundac sivi, u Njemačkoj, Austriji i na drugim njemačkim govornim područjima Burgunder Grauer i Grauburgunder, odnosno Ruländer, a slično se naziva i u Sloveniji rulendec, u Italiji Pinot grigio u Mađarskoj szürkebarát, u Švicarskoj Malvoisie itd.) je vinska sorta bijeloga grožđa (mutant pinota crnog) velike osjetljivosti na bolesti (naročito na sivu plijesan), što je, uz neredovitu i nižu rodnost, usporedi li se s pinotom bijelim, osnovni razlog slabije rasprostranjenosti. Valja međutim istaći da i ovdje, jednako kao i kod opisa pinota crnog postoje brojni klonovi i ove sorte, koje daju u pogledu uroda i otpornosti iznimne rezultate. Vino ove loze najčešće kakvoćom nadmašuje vino dobiveno preradbom grožđa pinota bijelog, a i ranije sazrijeva, pa je i to jedan od razloga što (ni grožđe i iz njega proizvedeno vino) u pravilu nema visoku ukupnu kiselost. Na izrazito bogat sadržaj proantocijanidola u sjemenkama ovog kultivara upozorio je pred petnaestak godina dr. Kovač Vlado, što bi mogao biti još jedan razlog povećanom zanimanju vinogradara za njegov uzgoj.
Aligoté francuska sorta bijelog grožđa čiji se uzgoj, osim u pokrajini La Bourgogne, odakle prema mnogim ampelografima i potječe, u tijeku prošlog stoljeća proširio i na druga vinorodna područja istočnog Mediterana (Bugarska, Turska) kao i na američki kontinent (SAD-Kalifornija, Čile). Iz njena grožđa, koje dozrijeva u I. razdoblju (epohi), najčešće zajedno sa chardonnay-em, proizvode se lagana, srednje alkoholna stolna do kvalitetna vina (poput u Francuskoj proizvedenog Bourgogne Aligoté-Bouzeron s AOC), koja su za potrošnju, s obzirom na sastav, najbolja kao mlada. Tradicionalno, od tih razmjerno kiselkastih vina, dodatkom likera od crnog ribiza (Cassis), pravi se popularni kir, aperitiv tako nazvan prema junaku pokreta otpora u Burgundiji, tijekom drugog svjetskog rata, Canonu Kiru, koji je bio i gradonačelnik Dijona.
Izvor: Vinopedia
