Slovenija je imala pod vinogradima, prema biltenu OIV-a, u razdoblju 1991.-2000. prosječno godišnje 18.000 ha, s tim da su na kraju tog razdoblja površine smanjene na 17.000 ha.
Cjelokupna količina proizvedenog grožđa (u razdoblju 1991.-2000. god. prosječno godišnje oko 1.150.000 dt) prerađivala se je u vino (628.000 hl), što znači da se i ovdje uzgajaju pretežito vinske sorte vinove loze. Vinogradarstvo Slovenije se razvija u tri vinogradarske dežele (ranije zvana rajona), od kojih se svaki dalje dijeli u okoliše (tj. vinogorja).
Podravska vinogradniška dežela
Nalazi se u sjeveroistočnom dijelu Republike (između rijeke Mure i Drave) i djeli se na sedam okoliša (srednje Slovenske gorice, Radgona-Kapela, Prekmurske gorice, Maribor, Ljutomer-Ormož, Haloze i Šmarje-Virštajn). Ovdje se pretežito uzgajaju bijele kvalitetne sorte, ponajviše rizling tal.(kojeg Slovenci zovu laški rizling), rizling rajnski, sauvignon bijeli, traminac crveni i traminac mirisni, pinot bijeli, silvanac zeleni, muškat rumeni, neuburger, ranfol, müller thurgau (rizvanac), muškat ottonel i veltlinac zeleni. Od crnih sorata (koje su ovdje sporedne), uzgajaju se pinot crni (kod potrošača još uvijek, kao vino poznatiji pod starim imenom modri burgundec), portugizac (zvan modra portugalka), frankovka (modra frankinja) i šentlovrenka. Hoće li od grožđa kvalitetnih vinskih kultivara nastati stolno ili kvalitetno vino, ovisi o vinogradarskom položaju, klimatskim prilikama u pojedinim godinama, te tehnološkom postupku berbe, preradbe i njege, o čemu ovdje uz marljive proizvođače posebno brinu i nadležni državni organi. U ovoj vinogradniškoj deželi (nekad zvanom rajonu) i naročito, u nekim njegovim okolišima (poput Ljutomer-Ormoža i Radgona-Kapela), kad su jeseni tople i suhe, grožđe se ostavlja na čokotu dok ne provene, a ponekad to potraje sve do prvog mraza i snijega, pa tako nastaju cijenjena predikatna vina kasne i ledene berbe.
Laški rizling ili graševina je u vinogradarskom sortimentu RH zacijelo najzastupljenija vinska sorta bijeloga grožđa. U kontinentalnim vinogorjima Hrvatske našla je drugu domovinu, sličnu onoj iz koje potječe (Francuska), pa nije slučajno da je Pravilnikom (NN 159/04.) uvrštena među preporučene kultivare u svim podregijama regije Kontinentalna Hrvatska.
Osvajanje prvog mjesta u konkurenciji velikog broja autohtonih i introdukciranih sorti, graševina je zaslužila dobrom i redovitom rodnošću i još više kvalitetom grožđa, mošta i vina. Ta kvaliteta varira, ovisno o kraju, pa je primjerice u istočnim vinogradarskim područjima Hrvatske njen mošt u prosjeku za 2 i više % bogatiji šećerom i s nešto manjim ukupnim kiselinama, dok je u zapadnim vinogorjima taj odnos obrnut. Vina graševine se stoga u sastavu čak i znatnije razlikuju, ovisno o provenijenciji, ali im je zajednička prepoznatljiva ugodna aroma, zelenkastožuta boja i svjež i skladan (harmoničan) okus. Na našem se tržištu pojavljuje i pod nazivom talijanski rizling, odnosno rizling, a jedno vino proizvedeno iz ovog kultivara i kao laški rizling, dakle onako kako se naziva u susjednoj Sloveniji. Nekad su je kod nas zvali grašica, a ime graševina dao joj je nar. preporoditelj Bogoslav Šulek. U Hrvatskoj je graševina najviše štićeno vino.
Posebno valja istaći da sorta graševina izuzetnu kakvoću daje svim kategorijama predikatnih vina što je znano vrhunskim proizvođačima i o čemu oni vode računa.
Kao što je ZOV-u propisano, vina proizvedena iz grožđa ovog kultivara (ovisno o kakvoći prerađenog grožđa, urodu po ha, stupnju zrelosti grožđa, načinu preradbe i njege, korisnom učinku-randmanu, količini prirodnog alkohola i drugih sastojaka te organoleptičkim svojstvima) razvrstana su u kvalitetne kategorije (stolna bez oznake zemljopisnog podrijetla i stolna s k.z.p., kvalitetna s k.z.p. i vrhunska vina s k.z.p.. Najveći broj vrhunskih graševina dolazi iz podregije Slavonija. (vinogorja Kutjevo, Slavonski Brod, Đakovo, te Daruvar). U podregiji Zagorje-Međimurje manji se broj vina graševina uvrštava među vrhunske. Prije agresije na RH štićene su kao vrhunske (tada označavane kao čuvene) graševine iz podregije Podunavlje (vinogorje Erdut, Srijem-Ilok i Pajzoš, te vinogorje Baranja-beljski rizling), no iz poznatih su se razloga one bile prestale proizvoditi. Neka su se od tih vina, nakon mirne reintegracije tog dijela RH, ponovno pojavila natržištu.
U svim kontinentalnim vinogradarskim podregijama proizvode se kvalitetne graševine s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom. U hrvatskom vinskom vodiču 1997/1998. (autora Srećka Ljubljanovića) opisano je 99 kvalitetnih i čak 108 stolnih graševina s kontroliranim podrijetlom, dok je njihov broj u 2005 znatno smanjen. Najveći broj tih vina označava se samo kao graševina, manji broj već u nazivu ima oznaku kraja iz kojeg dolazi (Stupnik, Đakovo, Trnavci, Slatina, Križevci, Plešivica, Desinec ili Stošinec itd). Dva su vina proizvedena iz ovog kultivara označena kao rizling (vinogorje Daruvar i vinogorje Đakovo), a jedno i kao laški rizling (vinogorje Daruvar). Kažimo još i to da neka kvalitetna vina proizvedena iz kultivara graševina imaju fantazijska imena, a jedno čak i stari naziv ove sorte grašica.
Najveći broj kvalitetnih vina graševine proizvodi se u podregiji Slavonija, upola manji u podregijama Plešivica i Zagorje-Međimurje, zatim redom u podregiji Prigorje-Bilogora, Moslavina i na kraju u Podunavlju.
I za stolno vino s oznakom zaštićenog podrijetla najviše proizvođača je registrirano u podregiji Slavonija, a manje u ostalih pet podregija (Zagorje-Međimurje, Moslavina i Plešivica i Prigorje-Bilogora). U podregiji Podunavlje za sada se ne štiti ni jedno vino graševine iz kategorije stolno vino s oznakom k.z.p.. Uz navedene vrhunske, kvalitetne i stolne graševine s oznakom k.z.p.. valja istaći da velike količine njena vina ulazi i u sastav vina što se prodaju pod nekim drugim (fantazijskim ili geografskim) imenom (npr. Klikun bijeli, Štrigovčanec, Međimurec, Varaždinec, i sl.).
Graševina je i u vinogorjima susjednih zemalja, gdje se pretežito proizvode bijela vina, značajna sorta. U Sloveniji nosi ime laški rizling, u Mađarskoj olaszrizling, a u susjednoj Vojvodini samo rizling. Najviše se proizvodi na vinorodnim područjima koja su nekada bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, uz već navedene RH, RSl. i Mađarsku još i u sjevernim vinorodnim područjima Italije, u Austriji, Češkoj i Slovačkoj te u Njemačkoj pod imenom riesling italico i Welsh riesling. U Francuskoj, iz koje, kao što je već istaknuto, vuče svoje podrijetlo, uzgaja se u sjevernim vinorodnim područjima, gdje se i inače pretežito uzgajaju bijeli kultivari. Na kraju spomenimo da se u Kutjevu, najpoznatijem hrvatskom središtu proizvodnje graševine, od 2001. godine održava stručno-znanstveni skup pod imenom „Dani graševine” kojemu je uz promidžbu proizvodnje i potrošnje vina iz ovog kultivara zadaća odgovoriti na brojna aktualna i značajna stručna pitanja.
Rizling rajnski najpoznatija je i najcjenjenija bijela vinska sorta sjevernih vinorodnih područja, kojoj i samo ime govori o podrijetlu. Naš naziv za rizling je graševina, pa otuda i mogući naziv graševina rajnska i analogno tome ime jedne druge sorte graševina tal. (od rizling tal.) koja je kod nas rasprostranjenija, pa se jednostavno zove samo graševina (a ponegdje čak i samo rizling). Da ne bi bilo zabune, neće biti naodmet još jednom istaknuti da je rizling rajnski jedna, a rizling tal. (graševina, grašica ili u našim istočnim područjima samo rizling) druga sorta. Dobro školovano vino rajnski rizling je svjetložute do slamnatožute boje, profinjene arome i bukea, skladna puna i svježa okusa. U Hrvatskoj se (u skladu Pravilnika o Nacionalnoj listi priznatih kultivara) uzgoj ove sorte preporuča se u svim podregijama kontinentalne Hrvatske (Podunavlje, Slavonija, Moslavina, Prigorje-Bilogora, Plešivica, Pokuplje i Zagorje-Međimurje). S tih podregija na tržište stižu vrhunska i kvalitetna vina rajnskog rizlinga s oznakom kzp.
Vrhunska vina r. r. proizvode se u vinogorjima Kutjevo, Feričanci, Plešivica-Okić, Međimurje. Broj zaštićenih vina kvalitetne kategorije od istog kultivara višestruko je veći, dok je broj vina iz kvalitetne kategorije r. r. stolno vino upola manji. Oni koji znaju da postupak stjecanja prava na označavanje, primjerice kategorije vrhunsko vino s k.z.p. iziskuje uz vrhunsku kakvoću proizvoda još i dugi vremenski rok praćenja te proizvodnje, znat će također da su mnoga vina što se trenutno označavaju kao kvalitetno ili kao stolno vino s k.z.p. također vrsna i da će mnoga od njih, najvjerojatnije u budućnosti steći pravo na uvrštavanje u višu kvalitativnu skupinu. Podregija Podunavlje je zbog poznatih ratnih stradanja bila duže vrijeme bez mogućnosti nastavka proizvodnje svih kategorija vina, pa tako i r.r., ali je ta proizvodnja nakon mirne reintegracije ponovo obnovljena. Kažimo još i to da je ova sorta zastupljena u vinogorjima cijelog slovenskog podravskog rajona, otkuda i na tržište RH stiže velik broj vrhunskih i kvalitetnih r. r.
Sauvignon bijeli (čit. sovinjon) je cijenjena i rasprostranjena vinska sorta podrijetlom iz Francuske, koja je na njem. govornom području poznatija pod nazivom muškatni silvanac. Tipičan s. b. prepoznatljiv je po izrazitu mirisu koji podsjeća na pokošene cvjetne livade i po specifično gorkastom okusu (što podsjeća na kožicu agruma-grejpa i limuna). Sauvignon se uzgaja, u svim kontinentalnim hrvatskim podregijama, gdje je posvuda, kao i u podregijama Hrv. primorje i Istra, uvršten među dopuštene kultivare.
U 1998. godini, uz sedam vina iz kategorije stolno (što se proizvode u podregijama Slavonija, Plešivica i Zagorje-Međimurje) i deset kvalitetnih (iz podregija Slavonija, Moslavina, Prigorje-Bilogora, Plešivica i Zagorje-Međimurje), samo su tri proizvođača (svi iz međimurskog vinogorja) stekla pravo na označavanje svojih sauvignona kvalitetnom kategorijom vrhunski.
Traminac crveni (u Nj. roter traminer, još i clevner odn. clävner, u Mađarskoj tramin piros, u Bugarskoj mala dinka, češkoj tramin červeny, u Italiji traminer aromatico, u Fr. uz velik broj drugih naziva još i savagnin rose i fromenteau rouge itd.) vinska sorta za koju mnogi tvrde da potječe iz južnog Tirola i da je ime dobila po mjestu Tramin. Srednje je rodnosti. U Hrvatskoj preporučen je kultivar (u skladu Pravilnika NN 159/04.) u svim vinogorjima u regiji Kontinentalna Hrvatska. Vina iz grožđa traminca crvenoga su cijenjena u prvom redu zbog profinjene arome i bukea. Boja dobro odnjegovanog traminca je slamnatožuta do zlatnožuta, okus najčešće polusuh do polusladak, rjeđe suh, alkoholnost srednje jaka, a manjak ukupne kiselosti nastoji se izbjeći ranijom berbom. U Hrvatskoj su tri traminca svrstana u skupinu vrhunsko vino, od kojih dva potječu iz podregije Slavonija a jedan iz podregije Zagorje-Međimurje, dok je ukupni broj vina proizvedenih iz ovog kultivara i uvrštenih u skupinu kvalitetno (7) i stolno (8) pet puta veći. Najpoznatiji; traminci iz podregije Podunavlje, vinogorja Srijem (Ilok, Vukovar), Erdut i Baranja, čija je proizvodnja obnovljena (nakon mirne reintegracije okupiranih područja) u 1997. godini, nude se domaćim i stranim kupcima. Velik broj traminaca na naše tržište ponovo dolazi iz podravskog rajona Slovenije.
Traminac mirisni (njem. Gewürztraminer, fr. savagnin aromatique rosé, kod nas još i traminac mirišljavi) posebna je sorta v. l. iako je neki ampelografi svrstavaju među klonove traminca crvenog (od kojih se najčešće spominje traminac bijeli u Francuskoj zvan savagnin blanc). Za razliku od traminca crvenog i traminca bijelog, vino mirisni traminac ima aromu, koja mnoge upućuje na svezu s muškat ottonelom. Uzgojem mnogih klonova traminca mirišljavog otklonjen je prigovor na mali urod koji kod nekih klonova prelazi 100 dt/ha. uz sadržaj šećera i preko 24% i ukupne kiselosti nerijetko i više od 7 g/l. U RH Pravilnikom priznatih kultivara v.l. (NN 159/04) traminac crveni i traminac bijeli svrstani su među preporučene kultivare u svim podregijama regije Kontinentalna Hrvatska.
Pinot bijeli (burgundac bijeli), cijenjena sorta bijeloga vinskog grožđa, makar da vinogradarima i vinarima u kišnim jesenima zbog osjetljivosti na trulež zadaje podosta briga. Da bi se izbjegle štete u takvim godinama, bere se ranije. U suhim i toplim jesenima, kakve su u izrazitim vinogradarskim krajevima češće, p. b. nakupi dosta šećera, pa su vina iz takva grožđa srednje do jako alkoholna (ponekad i s ostatkom neprevrela šećera), ugodne arome i bukea, primjereno kiselkasta i rano sazrela za potrošnju. Ova sorta je u Hrvatskoj svrstana među preporučene kultivare u svim vinogorjima regije Kontinentalna Hrvatska i u svim vinogorjima u podregijama Istra, Hrvatsko primorje i Dalmatinska zagora (iz regije Primorska Hrvatska). P. b. preporučena je sorta, naročito u briškom vinogorju slovenskoga primorskog rajona, i u svim vinogorjima podravskoga rajona. Vrlo kvalitetni pinoti proizvode se i u Vojvodini (u rajonu Subotičko-horgoške peščare i u sjevero-banatskom podrajonu). U Republici Hrvatskoj, kao vrhunsko vino s oznakom kontroliranog podrijetla zaštićena su, tri vina i to iz vinogorja Đakovo (s položaja Mandićevac), Plešivica-Okić i Zelina. Prije agresije na R. Hrvatsku u tu su kvalitetnu kategoriju bili uvršteni još i vina pinota bijelog iz vinogorja Srijem, Erdut i Baranja, koji se nakon mirne reintegracije ponovno pojavljuju na tržištu. Kvalitetna vina pinota bijelog s oznakom k.z.p. proizvodi osamnaest vinara iz regije Kontinentalna Hrvatska i dva iz regije Primorske Hrvatske i to iz Istre. Dio proizvođača u RH stavlja u promet vina p. b. i kao stolno vino s k.z.p.
Silvanac zeleni je (u odnosu na brojne druge kultivare) manje rasprostranjena sorta kontinentalnih vinorodnih područja, ali Pravilnikom o Nacionalnoj listi dopuštenih kultivara v.l. u RH uvrštena je u svim podregijama rajon Kontinentalne Hrvatske. Podrijetlom je iz Austrije, gdje ga, jednako kao i u Njemačkoj nazivaju Silvaner. Urod varira (ovisno o položaju i godištu), a vina silvanca zelenog ljupka su i pitka. Pretežito se uvrštavaju u kategoriju kvalitetnih (9) i stolnih (12) dok su za sada samo dva proglašena vrhunskim. U susjednoj Sloveniji proizvodnja vina zelenog silvanca najzastupljenija je u podravskom rajonu.
Muškat rumeni ili muškat žuti – U Republici Hrvatskoj su (nekad, više nego danas, bila) vrlo značajna područja proizvodnje m. ž., odn. m. bijelog (npr. u Istri-gornji kraj Bujštine) od kojih je najpoznatiji i danas muškat momjanski. [[Pravilnikom o Nacionalnoj listi dopuštenih kultivara vinove loze u RH (NN 159/04.) Prema Pravilniku o Nacionalnoj listi dopuštenih kultivara v.l. u RH]], uzgoj m. ž. za proizvodnju vina s k.z.p. se predviđa u podregijama Istra i Hrvatsko primorje u primorskoj regiji i Zagorje-Međimurje, Prigorje-Bilogora, Plešivica i Pokuplje u kontinentalnoj regiji.
Neuburger je sorta bijelog grožđa, najrasprostranjenija u saveznoj pokrajini Donja Austrija koja proizvede oko 60% cjelokupne austrijske vinske proizvodnje. Vina ove sorte (koja se proizvode i u drugim pokrajinama, a najviše u Gradišću) uvršćuje se u najbolja, po sastavu su jaka i stasita, po kakvoći ljupka i pitka. [Pravilnikom o vinu u RH (NN 159/04.)] ovaj je kultivar uvršten među preporučene u podregiji Plešivica.
Ranfol (istoznačnica, belina velika, štajerka odn. štajerska belina), vinska sorta bijeloga grožđa velike rodnosti, ali ispodprosječne kakvoće. Unatoč tome, ova je sorta u podregijama Slavonija, Moslavina, Prigorje-Bilogora i Pokuplje uvrštena među preporučene.
Müller Thurgau (ime kultivara po selekcionaru koji ju je uzgojio križanjem, dr. Hermannu Mülleru iz Thurgaua, Švicarska) cijenjena je sorta bijeloga vinskog grožđa, zbog kvalitete i naročito zbog vrlo dobre rodnosti koja u iznimnim godinama može doseći i rekordnih 200 hl/ha. Nema sumnje da upravo toj sorti njemačko vinogradarstvo zahvaljuje visok prosjek uroda (od 90 do 100 hl/ha), jer je zasađen na gotovo jednoj trećini od svih vinogradarskih površina. Osjetljiva je na sivu plijesan (Botrytis) napadu koje, zahvaljujući ranom dozrijevanju (II. epoha) uspješno uzmakne. Ako pak kišno i vlažno razdoblje nastupi prije, valja požuriti s berbom, jer štete mogu biti potpune. U Republici Hrvatskoj uzgaja se u podregijama Zagorje-Međimurje, Pokuplje, Moslavina, Slavonija, Podunavlje, Plešivica i Prigorje-Bilogora. Istoznačnica za ovaj kultivar je rizvanac, riječ koja je nastala od pretpostavke da je taj hibrid europskih loza nastao križanjem rizlinga i silvanca. Najnovijim genetskim ispitivanjem utvrđeno je da je to križanac rizlinga i plemenke, pa se preporuča napuštanje starog (i nepravilnog) naziva. U Republici Hrvatskoj kvalitetno vino s oznakom k.z. p. iz grožđa ovog kultivara pod imenom rizvanac proizvode brojni vinari, a isto tako i u kvalitetnoj skupini stolno vino s oznakom k.z.p. što upućuje na činjenicu da ova sorta dijelom ulazi i u sastav drugih kvalitetnih (npr. Klikun bijeli) i stolnih vina. U Republici Sloveniji (najčešće pod imenom rizvanac odn. rizvanec) uzgaja se pretežito u nekim vinogorjima podravskoga rajona (npr. u radgonsko-kapelskim i srednje slovenskim goricama) a, zbog rečenih osobina, svi su izgledi da će se ubuduće i kod nas taj uzgoj širiti brže.
Muškat ottonel je rana vinska sorta bijeloga grožđa nastala u Francuskoj (u Angersu) križanjem još polovicom prošloga stoljeća (1852.). Zbog finog muškatnog mirisa grožđa i vina, otpornosti na niske temperature i sivu plijesan proširila se izvan svoje domovine, a u susjednim državama najviše u Sloveniji (podravski rajon).
Na listi vina s oznakom kontroliranog podrijetla u Republici Hrvatskoj samo je jedno u skupini vrhunskih i jedno u skupini kvalitetnih vina. U vinogorju Plešivica-Okić proizvode se suha ili polusuha vina iz ovog kultivara, ali su ona za sada uvrštena u kategoriju stolnih vina. M. o. je[[ Pravilnikom o Nacionalnoj listi dopuštenih kultivara vinove loze u RH (NN 159/04.) Pravilnikom (NN 159/04.)]] uvršten među preporučene kultivare u podregijama Istra, Podunavlje, Slavonija, Moslavina, Plešivica, Pokuplje i Zagorje-Međimurje.
Veltlinac zeleni je kod nas vrlo malo, a u Austriji (i to naročito u Donjoj Austriji) vrlo rasprostranjena sorta bijeloga vinskog grožđa. Prednosti ove sorte su dobra rodnost, srednja otpornost na trulež, i visoka kvaliteta iz njena grožđa proizvedena vina, koje neki stručnjaci mjere s kvalitetom graševine.
Pinot crni kod nas ponegdje pod imenom burgundac crni (od naziva povijesne pokrajine Burgundije), izrazita je vinska sorta. Mutacijom ove sorte (nastale križanjem traminca crvenog i Schwarzrieslinga nastali su brojni klonovi (koji se označavaju kao sorte), a to su pinot bijeli i pinot sivi. Iz svoje domovine Francuske ova se je sorta proširila po cijelom vinogradarskom svijetu. U starijoj literaturi zapisano je da rodi malo (oko 30 do 40 hl/ha), ali da kakvoćom mošta i vina taj nedostatak obilno vraća. Kažemo stoga, da su ampelografi (npr. u Francuskoj) uzgojili preko 15 klonova pinota crnog koje kakvoćom grožđa i vina ne zaostaju, a urodi su im dva i više puta veći od rečenog (od 100 do 120 dt/ha). Dakako, tome, kao i kod drugih sorata, više ili manje pridonosi tlo (voli da je karbonatno), klima, rezidba (preferira dugu), zaštita, pravi trenutak berbe itd. Vino pinota crnog, kojega neki označavaju i francuskim Pinot Noir ili njemačkim imenom Blauer Spätburgunder, najčešće je granatnocrveno do ljubičasto-tamnocrveno, ali valja znati da iz grožđa ove sorte (s obzirom na to da joj sok nije obojen, nije bojadisar) proizvode i bijela vina u Champagni, koja su osnova za pjenušce. Sadnja i uzgoj pinota crnog na tlu Republike Hrvatske otpočela je najvjerojatnije najprije u Istri, pa su čak sačuvani podaci o sadržaju šećera i ukupnih kiselina u moštovima te sorte ispitivani na Poljoprivrednoj stanici u Poreču u razdoblju od 1888. do 1903. Zanimljiv je podatak da je tada izračunata srednja vrijednost ispitanih moštova iznosila 18,9 % šećera i 6 g/l ukupnih kiselina, i da su slični podaci utvrđeni i pedeset godina poslije, ali uz konstataciju da je, nažalost, opseg proizvodnje toga grožđa i vina znatno smanjen, a kao razlog navode se nestimulativne poslijeratne otkupne cijene. Tržišno interesantna proizvodnja pinota crnog u Republici Hrvatskoj sačuvala se najbolje u kutjevačkom vinogorju, iako je (Pravilnikom o Nacionalnoj listi, NN 159/04.) preporučeni kultivar u svim vinogorjima regije Kontinentalne Hrvatske, a u regiji Primorske Hrvatske u sva tri vinogorja podregije Istra. U Republici Hrvatskoj značajnija proizvodnja pinota crnog sačuvala se u podregiji Slavonija (kutjevačko i požeško-pleterničko vinogorje), podregiji Istra i u podregiji Moslavina. Sadržaj alkohola u tim vinima s oznakom kontroliranog zemljopisnog podrijetla kreće se između 11,5 i 13 % vol., a ukupna kiselost od 5,5 do 6 g/l. U dobrim godinama ponekad ima i do 8 g/l neprevrela šećera, pa kao takvo spada u skupinu polusuhih vina. U Sloveniji se sorta pinot crni uzgaja na području Slovenskih gorica, a u Vojvodini u sva tri vinogorja. Vino crnog pinota iz makedonskih brojnih vinogorja, a naročito oni iz bitoljskog i strumičko-radovičkog, bogati su bojilima i ekstraktom, ali i za tu sortu svojstvenim bukeom. U svijetu je pred dvadeset i više godina bio poznat kosovski pinot crni, koji se prodavao pod imenom Amselfelder (nekad i Amselfelder Spätburgunder) i koji je bio jedno od najizvoženijih vina iz tadašnje Jugoslavije. Na kraju, vino crnog pinota je među rumenim vinima jedno od najbogatijih proantocijanidolima.
Porugizac je u svim podregijama kontinentalne Hrvatske preporučena vinska sorta crnoga grožđa. Sazrijeva već u I. epohi, pa se zbog toga odvojeno prerađuje, a često (na obiteljskim gospodarstvima) i kao mlado vino pije za vrijeme glavne berbe ostalih sorata. Zbog obično nižeg sadržaja alkohola (oko 10 % vol.) i uk. kis., najčešće se odmah po završenom vrenju i pretoku stavlja u promet ili sljubljuje s drugim jačim i obojenim crnim vinima. Kada tih sastojaka (etanola i uk. kis.) zbog dobra godišta i položaja u vinu portugisca ima više, tj. kada je alkohol oko 12 % vol., a ukupna kiselina iznad 6 g/l, dužim zrenjem dobiva na kakvoći što je pokazala i međunarodna degustacija za vrijeme Zagrebačkog festivala portugisca 1997., na kojoj su upravo najbolja mjesta dodijeljena takvim, i do deset godina školovanim vinima iz grožđa ovog kultivara. Svi hrvatski portugisci iz kategorije kvalitetnih vina s k.z.p. stižu iz vinogorja Kutjevo (tri) i Plešivica-Okić (također tri), dok se oni, iz kategorije stolnih vina s oznakom k.z.p. proizvode u vinogorjima Požega-Pleternica (dva), Plešivica-Okić (osam), Ozalj-Vivodina (jedan) i Samobor (jedan).
Frankovka je jedna od vodećih vinskih sorata crnog grožđa u nekim podregijama Kontinentalne Hrvatske, poglavito u Slavoniji, na Plešivici, i u Moslavini, dok je u ostalima (Prigorje-Bilogora, Podunavlje, Pokuplje i Zagorje-Međimurje) manje, zastupljena, iako je na tom cijelom području zbog redovite i dobre rodnosti, a naročito zbog izvrsne kakvoće vina svrstana među preporučene.
U drugim vinorodnim područjima Hrvatske, samo je u podregiji Istra (gdje se naziva borgonja) i u podregiji Hrvatsko primorje također svrstava među preporučene kultivare. Dok se u Istri uzgaja još od prve regeneracije vinogradarstva (kao što je već rečeno pod imenom borgonja), u Hrvatskom primorju i to na području Vinodola uzgaja se od 2005. Kakvoća vina proizvedena iz grožđa frankovke i u Istri i u Vinodolu opravdala je uvrštenje kultivara frankovka u vinogradarski asortiman ovih krajeva.
Slično kao i u Republici Hrvatskoj, frankovka se uzgaja i u mnogim europskim vinorodnim područjima, ponajviše u kontinentalnim krajevima, iako iziskuje višu sumu temperaturnih stupnjeva, što je karakteristika toplijih krajeva, što se u tim hladnijim područjima nadoknađuje izborom osunčanih i od hladnih zračnih struja zaštićenih položaja. I bez obzira na rečeno, frankovka u doba zimskog mirovanja jako dobro podnosi niske temperature, pa je i to bio razlog njenog uzgaja u takvom klimatu.
Najveće se površine pod tim kultivarom nalaze u Austriji (više od 3.000 ha, ponajviše u Saveznoj pokrajini Burgenland – Gradišće) i u Njemačkoj (oko 2.000 ha), gdje se najčešće naziva Blaufränkisch, ali još i Lemberger, Limberger i Blauer Limberger. I na ostalim vinorodnim područjima nekadašnje Austrougarske monarhije i susjednih zemalja, frankovka se cijeni i uspješno uzgaja. U Mađarskoj, gdje se naziva kékfrankos, uzgaja se u mnogim vinorodnim područjima, a naročito u zoni Eger (hrv. Jeger), gdje se sljubljivanjem s kadarkom, pinotom crnim i merlotom iz njena grožđa proizvodi čuveno crno vino egri bikaver, u značenju “egerska bikova krv”). U Češkoj Republici i u vinorodnijoj Slovačkoj (pod imenom moravka) svrstana je među vodeće kultivare rujnih vina. U Italiji (na području pokrajine Friulli-Venezia Giulia) gdje se je pred srotinjak godina uzgajala i nazivala Blaufrankusch i friulska frankonia, sada (slično kao i zelen i neke druge sorte) napuštena je i zaboravljena. Na području republike Slovenije naziva se modra frankinja i uzgaja u podravskoj i posavskoj vinogradniškoj deželi.
Spomenimo da se frankovka uzgaja i u Vojvodini, Moldaviji, Rumunjskoj i Bugarskoj, ali i na području Sjedinjenih Američkih Država.
Porijeklo frankovke istraživali su mnogi vinogradarski stručnjaci nastojeći (uz ostalo i iz njena imena) odgovoriti na pitanja od kada se uzgaja i iz kojeg vinorodnog područja vuče podrijetlo. Ta se sorta (kako bilježe neki izvori) u vinorodnim područjima Europe uzgaja već stoljećima, a njeno ime mnogi povezuju s Franačkom državom koja je osnovana na području Galije u 5. vijeku, da bi tristo godina kasnije, (za vladavine Karla Velikog – 742.-814.) postala najmoćnija kraljevina i carevina u tadašnjem svijetu.
Najnovijim molekularno-genetičkim postupcima determinacije sorata (kako navodi E. Maletić) otkriveno je da je frankovka potomak biele beline velike (koju u Austriji nazivaju Heunisch weisser (a u Francuskoj Gouais blanc) i silvanca crnog.
Ovisno o položaju, godištu i nizu drugih čimbenika na koje čovjek utječe (berba, tehnologija i dr.) šećer u grožđu varira od 18 do 20%, ukupne kiseline od 8 do 9 g/l, a urod od 60 do 80 hl/ha. U Republici Hrvatskoj kao vrhunsko vino najprvo je zaštićena iločka frankovka (koja se je zbog privremene okupacije tog dijela, u doba agresije na RH, bila prestala proizvoditi, a nakon mirne reintegracije i vraćanjem prognanika u svoj zavičaj proizvodnja je obnovljena, a kakvoća vina unaprijeđena. Trenutno se na tržištu nudi velik izbor vina frankovke, a njihov najveći broj dolazi iz podregije Slavonija (vinogorja Orahovačko-Slatinsko, Feričanci i Đakovo), Moslavina (vinogorje Voloder-Ivanić Grad) i Plešivica. Manja količina frankovke sljubljuje se u vinu zweigelt rosé, koje se proizvodi iz grožđa istoimene sorte zweigelt. Ta cijenjena austrijska sorta, nastala križanjem roditelja frankovke i lovrijenca nije jedina od njenih potomaka, jer je ona roditelj i blauburgeru (koji je nastao križanjem frankovke i portugisca), a novija ispitivanja tek moraju odgovoriti na pitanje u kojoj je mjeri prisutna i u nekim drugim kultivarima. Dobro odnjegovano crno vino frankovke je rubinskocrvene do granatno crvene boje, srednje je alkoholne jakosti, ugodno je kisela i pitka, s razvijenom sortnom aromom i bukeom.
Lovrijenac (šentlovrenka i St. laurent) je vinska sorta crnog grožđa dobre i redovite rodnosti. U Sloveniji, (gdje se više uzgaja nego u R. Hrvatskoj) ulazi u sastav cvičeka i kvalitetnog crnog vina metliška črnina. Pravilnikom o Nacionalnoj listi dopuštenih kultivara vinove loze u RH (NN 159/04.) uvrštena je u skupinu kultivara od kojih se proizvode vina koja mogu nositi oznaku k.z.p. i to u podregijama Moslavina, Prigorje-Bilogora, Plešivica, Pokuplje i Zagorje-Međimurje.
Posavska vinogradniška dežela
Koja se prostire južno i samo djelomično sjevernije od rijeke Save, dijeli se na okoliše Bela Krajina, Bizeljsko-Sremič i Dolenjska. Ovdje se uzgajaju ponajviše vinske sorte crnoga grožđa (žametna črnina, frankovka, portugizac i šentlovrenka), dok su bijele (poput rizlinga talijanskog., plaveca (žutog), sauvignona i šipona, (kako ovdje zovu moslavac) manje zastupljene. Najpoznatija i na tržištu Slovenije najcjenjenija vina ovoga rajona su, od rujnocrvenih cviček i metliška črnina, a od bijelih bizeljčan.
Žametna črnina ili kavčina je među potrošačima vina gotovo nepoznata sorta grožđa iz koje se (u kombinaciji s još nekim sortama) proizvodi vrlo poznato kiselkasto ružičasto (rdeče) vino cviček. Uz manju nazočnost u vinogorjima sjeverozapadne Hrvatske, pretežito se uzgaja u posavskom rajonu Slovenije. Rodi obilno, a grožđe je kiselo i siromašno šećerom (obično oko 15%), pa otuda i nizak sadržaj alkohola, a visok ukupnih kiselina u vinu, koje je, izgleda baš zbog takva sastava mnogima omiljeno piće.
Rizling italski je naziv bijele vinske sorte (tal., riesling italico, njem., Welschriesling, mađ., olaszrizling, slovenski, rizling laški itd.) čije bi ime i na hrvatskom jeziku, umjesto pogrešno rizling talijanski, valjalo zvati rizling italski (Italici su uz Latine, Umbrijce, Etrušćane i druge skupine, jedan od naroda koji su još pred oko 4.000 godina naselili Apeninski poluotok i koje su u petom stoljeću pr. Krista pokorili Latini).
Plavec žuti je stara bijela sorta u vinogradima sjeverozapadne Hrvatske, pa neki stručnjaci tvrde da je tu i nastala. Rodna je, ali joj mošt nema dovoljno šećera, pa su vina slaboalkoholna (od 9 do 11 % vol.), no ipak cijenjena kod tamošnjih potrošača. To je razlogom što je Pravilnikom o Nacionalnoj listi dopuštenih kultivara vinove loze u RH (NN 159/04.)uvrštena u podregijama Prigorje-Bilogora, Plešivica i Pokuplje.
Šipon ( mosler, pošip, furmint,moslavac) je vinska sorta bijeloga grožđa, koja se prema Pravilniku (NN 159/04.) svrstava među preporučene kultivare u svim podregijama regije Kontinentalna Hrvatska, izuzev u Podunavlju. U Hrvatskoj češće korišteno ime dobila je ova sorta vjerojatno po Moslavini, a ono drugo, koje je u upotrebi u Sloveniji navodno je nastalo od fr. riječi si bon (tako, da, jest, dobro). Moslavac, odnosno šipon je zaista dobro vino s 10 do 12% vol. alkohola i obiljem ukupnih kiselina, zbog čega se sljubljuje s manje kiselim bijelim pinotom (do 15%). Ovisno o položaju gdje se uzgaja, godištu, trenutku berbe i drugim čimbenicima, iz ovoga se grožđa proizvode stolna, kval., ali i vrhunska vina (Slovenija, Njemačka, Mađarska).
U hrvatskom vinskom vodiču S. Ljubljanovića za 1997./98. opisano je čak više od četrdeset vina moslavac s k.z. p. (ponekad označenih i kao moslavec ili pak kao šipon), od čega ih najveći broj potječe iz podregije Zagorje-Međimurje (21 iz kategorije kvalitetno vino, a 14 iz skupine stolno). U podregiji Prigorje-Bilogora proizvode se četiri kvalitetna, a u moslavačkom vinogorju, po kojem je ovaj kultivar i dobio ime, najmanje, točnije samo jedno kvalitetno i jedno stolno vino moslavac s k.z. p.
Cviček je crno lagano (7,5 do 9% vol. ) i kiselo (oko 10 g/l) vino iz dolenjskog, bizeljsko-sremiškog, novomeško-mokronoškog, krško-gorjanskog i drugih vinogorja (okoliša) posavskog rajona Republike Slovenije. Proizvodi se iz mješavine crnih (kavčina, žametna črnina, frankovka) i bijelih (kraljevina, laški rizling i dr.) sorata grožđa. Uz metlišku črninu i kraški teran, cviček je tipično slovensko crno najčešće “kakovostno rdečkasto vino s geografskim poreklom”.
Primorska vinogradarska dežela
Čine četiri okoliša: Brda, Koper, Vipava i Kras. Ova je dežela poznata po kvalitetnim i vrhunskim crnim (rafošk-ovdje zvan) refošk i kraški teran, barbera crna, cabernet sauvignon i cabernet franc te pinot crni), ali i bijelim vinima (rebula, tokaj, malvazija, pinot bijeli i pinela). Kao što je iz ovog kratkog prikaza vidljivo, u Republici Sloveniji se proizvode vina u užem smislu te riječi (mirna, koja se u njih dijele na razred stolnih i razred kvalitetnih vina u koji se svrstavaju i vrhunska vina na što stječu pravo s obzirom na zrelost grožđa, način berbe ili način školovanja), ali i druga vina u užem smislu te riječi, a poglavito pjenušava. Najdužu tradiciju proizvodnje pjenušca klasičnim postupkom njeguju u radgonskom kraju gdje je Alojs Kleinošek još davne 1852. počeo takvom proizvodnjom. Od 1882. Radgonska penina se proizvodi bez prekida, a istim se postupkom u novije doba proizvodi cijenjena Frangeževa penina i pjenušava vina drugih proizvođača. Posebna vina, naročito prirodno slatka, (kao što su primjerice vina iz prosušenog grožđa), te aromatizirana, alkoholizirana i druga posebna vina, također se manje proizvode i izvoze.
Refošk ili rafošk (tal. refosco) je vrlo stara sorta crnog grožđa, pa mnogi misle da je to isto što i Vinum pucinum što ga spominje Plinije, ali takve pretpostavke do sada nisu dokazane. U našoj se literaturi pretežito naziva teran-rafošk (odnosno teran-refošk), i opisuju se dva podvarijeteta ove sorte; teran koji ima zelenu i rafošk (odn. refošk) koji ima crvenu peteljku. Znanstvenim radom V. Vivode dokazuje se da je teran jedna sorta (i to su ona dva podvarijeteta ili, prema novijoj terminologiji dva klona, teran sa zelenom i teran s crvenom peteljkom, ali oba s runjavim naličjem lista), a da je rafošk sasvim druga sorta (kojoj, uz to što je naličje lista glatko, pripadaju i druga svojstva, pa čak i u odnosu na teran i pripadnost sasvim drugoj skupini prolesu ekotipu). Po dobi sazrijevanja r. je raniji, a po rodnosti slabiji od oba klona terana, međutim, kakvoćom vina ih nadilazi.
U pogledu imena ovog kultivara valja istaći da je, prema tvrđenju prof. Vitolović Viktora, (koji je rođen u vinogradarskoj obitelji u Istri – Sovinjak, gdje je pohađao osnovnu školu, a nakon toga gimnaziju u Pazinu i to prije okupacije Istre do koje je došlo nakon I. svjetskog rata) od davnina upotrebljavani hrvatski naziv za tu sortu bio rafošk (kojeg u Italiji nazivaju refosco,) te da se od početka XX. stoljeća sve češće i kod nas (pod utjecajem školstva koje se do kraja II. svjetskog rata nije provodilo na jeziku većinskog naroda , kao i zbog zabrane uporabe hrvatskog jezika) rafošk sve češće naziva refošk. Kao što je već opisano, tvrdnja da su teran i rafošk jedna te ista sorta sa dva klona (teran sa zelenom, rafošk sa crvenom peteljkom) povremeno je izazivala sumnju, a vjerodostojan i skori odgovor na ovo pitanje očekuje se od istraživanja koje je u tijeku i koje se temelji na molekularno-genetskim postupcima determinacije sorata.
Teran-rafošk je vinska sorta crnog grožđa o kojoj se u našoj stručnoj literaturi raspravlja od 1825. godine (Petar Stanković), a tek se sada možda naziru dugo traženi odgovori. Dosadašnji način označavanja govori da je riječ o istoj sorti s dva podvarijeteta. Istraživanja Vivoda Vida upućuju na zaključak da su to dvije sorte, od kojih je jedan teran (s dva podvarijeteta ili, pravilnije rečeno, klona), a drugi rafošk (ili i kod nas češće zvan, refošk od talijanskog naziva refosco). Ova pomutnja oko identiteta, terana i rafoška, tvrdio je prof. Viktor Vitolović, nije ništa neobično u ampelografiji, držeći da je tome uzrok što je smjer i intenzitet morfoloških i drugih promjena kod vinove loze u različitim agroekološkim uvjetima nejednak. Sada je prilika da se analizom biljega DNK (mikrosateliti) riješe ove nedoumice na čemu se upravo radi. Većina ampelografa tvrdi da su to kultivari Istre, Slovenskoga primorja i sjeverne Italije. Otuda su se one prenosile u druge krajeve, pa se danas npr. uspješno uzgajaju i u Makedoniji, naročito u gevgelijskom kraju. Pošto je dosadašnja statistika o rasprostranjenosti i kakvoći ovih sorata temeljena na pretpostavci da se radi o istoj sorti s dva podvarijeteta, dugi niz godina analizirani i sređivani podaci više nisu upotrebljivi. Odvojenim praćenjem klonova ili sorata terana i rafoška, te odvojenom preradbom njihova grožđa i analizom tako dobivenih vina došlo se je do zanimljivih podataka. Rafošk sazrijeva prije od terana. Rodnost rafoška je manja od rodnosti klonova terana, ali ih zato nadilazi kakvoćom vina. Na kraju kažimo i to da je teran Pravilnikom o Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze u RH u podregiji Istra svrstan među preporučene kultivare vinove loze.
Barbera crna vinska sorta crnog grožđa kod nas vrlo malo rasprostranjena. Ima je jedino u vinogradarskoj podregiji Istra (i to u zapadnoistarskom vinogorju) gdje je prema Pravilniku o Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze i uvrštena među preporučene, tj. među sorte za proizvodnju vina s k.z.p.. U Republici Sloveniji, u vinogorjima Vipava i Goriška Brda ova se sorta više uzgaja, a iz njena grožđa proizvode jaka, dobro obojena i stasita vrhunska vina. Smatra se da joj je domovina tal. vinorodna pokrajina Pijemont, odakle je prenijeta u ostala vinorodna područja, a jednako tako i k nama.
Cabernet sauvignon (čit. kaberne sovinjon), jedna od najpoznatijih vinskih sorata crnog grožđa koja je nastala križanjem cabernet franca i sauvignona bijelog i koja je u naša vinogorja (ponajprije u Istru, i to na područje Poreštine i Pazinštine) prenijeta iz njene domovine Francuske (Bordeaux) u vrijeme prve obnove vinograda, točnije oko 1880. Veliki proizvodni nasadi pod ovom sortom podignuti su u Poreču u razdoblju 1970.-1975. Pravilnikom o Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze, uzgoj se preporuča u podregijama Podunavlje, Slavonija, Moslavina, Prigorje-Bilogora, te u svim podregijama regije Primorska Hrvatska (tj. u Istri, Hrvatskom primorju, Sjevernoj Dalmaciji, Dalmatinskoj zagori i u Srednjoj i južnoj Dalmaciji). S obzirom na to da se podjednako uspješno uzgaja na dubokim, ali i na plitkim i suhim tlima, kao i da nema posebnih zahtjeva obzirom na uzgojni oblik, da je primjereno otporna na gljivične bolesti i da uz dobar rod daje šećerom (i do 23%) i kiselinama (oko 7 g/l) bogat mošt, uzgaja se na svim kontinentima. Iz njena grožđa proizvedeno rubinskocrveno obojeno vino bogato je kiselinama, primjereno alkoholno, puno i skladna okusa s karakterističnom aromom, pa stoga i cijenjeno kod dobrih znalaca. U Hrvatskoj su mnoga vina nastala iz ove sorte (negdje i uz dodatak caberneta franc) zaštićena kao kvalitetna. Zasada, kao vrhunsko vino iz ovog kultivara proizvodi se također u zapadnoistarskom vinogorju i to pod imenom porečki cabernet sauvignon). Sadržaj etanola u kvalitetnom vinu c. s. kreće se od 10 (za rosé) do 12,5% vol. (kod crnih), a kod spomenutog vrhunskog cabernet sauvignona taj je sadržaj između 12 i 13% vol. U dobrim i nadprosječnim godinama, kada grožđe ovog kultivara nakupi obilje šećera, vina cabernet sauvignon su stasita (bogata ekstraktom) i skladna sadržajem [[ukupne kiseline|ukupnih kiselina], pa su stoga, i uz već spomenuti visok sadržaj etanola, prikladna za dugo čuvanje.
Cabernet franc (čit. kaberne fran), francuska je autohtona vinska sorta crnoga grožđa s područja Bordeauxa, koja se, zbog dobrih svojstava, odmah nakon filokserne zaraze i obnove vinograda na američkoj podlozi počela širiti po vinogradarskom svijetu. Često joj se pretpostavlja druga crna sorta, možda stoga što je slična imena (cabernet sauvignon), ali, valja reći, te su usporedbe vrlo često nepravedne. Naime, cabernet franc, uz agrobiološka obilježja (ranije dozrijevanje, generativni potencijal i prilagodljivost na klimatske i druge čimbenike, što je potaklo njegovu sadnju na području Europe, ali i u Novom svijetu), te gospodarsko tehnička svojstva tog kultivara (rodnost, sposobnost da nakupi zadovoljavajući sadržaj šećera uz primjerenu količinu ukupne kiselosti), ima i ostala svojstva koja dolaze do izražaja u vinu (dobra iako ne intezivna obojenost maceracijom proizvedenog vina, sklad slatkih, kiselih i gorkastih sastavina, bogatstvo arome i tipičnost). Suvremenim molekularno-genetičkim postupcima identifikacije sorata i njihovih roditelja utvrđeno je da je cabernet franc zajedno sa sauvignonom bijelim roditelj već spomenutog cabernet sauvignona, ali i merlota s kojima se najčešće (doduše u manjim količinskom udjelu) i sljubljuje. Kod nas se uzgaja u mnogim kontinentalnim i mediteranskim vinogorjima. Pravilnikom (NN 159/04.), uvršten je među preporučene kultivare u podregijama Podunavlje, Slavonija, Moslavina, Prigorje-Bilogora, Istra, Sjeverna Dalmacija i Srednja i južna Dalmacija. Cabernet franc se najčešće ne prerađuje odvojeno. S obzirom da mu je udio u zaštićenim (vrlo često kvalitetnim i nerijetko i vrhunskim vinima manji od 15%, ime mu se ponekad niti ne spominje.
Rebula je tal. vinska sorta bijeloga grožđa kojoj se ime spominje (kao rebolla i raibola d’Istria) u istarskim gradskim statutima iz srednjega vijeka. Taj podatak pokazuje da se je r. uzgajala na cijelom prostoru Istre, a sada je prisutna samo u vinogorjima Primorskog rajona Slovenije (iako, najmanje u onom istarsko-koparskom). Kao kvalitetno vino s. k. p. na tržištu je najpoznatija rebula iz vipavskoga vinorodnog okoliša i rebula zlata iz briškoga vinorodnog okoliša. Zbog specifičnoga ugodnog mirisa, suha okusa i svježine (što dijelom potječe i od zaostaloga ugljičnog dioksida) vina rebule su cijenjena i tražena od potrošača.
Tokaj kao što je već objašnjeno pod natuknicom tocai, francuski kultivar savignonase, koji je u drugoj polovici XIX. st. na području talijanske pokrajine Friuli dobio naziv tocai prenijet je i u Goriška brda i u druga susjedna vinogorja u Sloveniji, gdje se uspješno uzgaja već dugi niz godina. S obzirom na to da je stručno i znanstveno dokazano da je riječ o jednoj fr. vinskoj sorti, za očekivati je da će se uskoro do sada korišteni mađarski naziv tokaj zamijeniti s pravim ili novim imenom sorte (a taj će vjerojatno biti tocai friulano) i na taj način izbjeći nelojalna konkurencija i moguća pomutnja u označavanju vina u prometu. Goriško vino što još uvijek pogrešno označavaju tokaj, jače je alkoholno (do 13% vol.) od talijanskog (također pogrešno zvanog) tocaija (koji obično ima od 10,5 do 12,5% vol.), svojstvenog je mirisa i umjereno kiselo.
Tocai tal. naziv kultivara što se uzgaja u vinorodnim pokrajinama Friuli-Venezia-Giulia i Veneto, a isto tako i u primorskom rajonu Slovenije (najviše u briškom vinogorju, gdje se kultivar i iz njegova grožđa proizvedeno vino označavaju kao tokaj). U sporu između mađarskih, s jedne i talijanskih i francuskih vinogr. stručnjaka s druge strane, već je 1962. god. bilo dokazano da ta “talijanska sorta s mađarskim imenom” nema nikakve rodbinske veze s furmintom (odn.s moslavcem), ali su najnovija ampelografska, izoencimatska i brojna druga istraživanja pokazala da tocai friuliano, (kakvo mu je ime još 1933. predložio ugledni tal. v. i v. stručnjak Dalmasso) nije zasebna, već jedna stara francuska sorta koja u svojoj pradomovini ima više imena, a to su Sauvignonasse (čit. sovinjonez), cinquin i blanc doux. Tvrdi se da je taj kultivar ime tocai u Italiji dobio zbog čestih putovanja talijanskih misionara u Mađarsku još u XI. stoljeću i kasnijih rodbinskih veza plemstva u XVII. stoljeću. O tim događajima postoje i pismeni zapisi poput onoga iz 1632. god. u kojem je i popis dobara koje grofica Aurora Fermenti iz Gorice donosi na miraz pri udaji za mađarskog grofa Adama Batthyanya. Tu se uz ostalo navodi i tristo loza tocaija (starotalijanski: „vitti di toccai“). Neki drugi dokumenti iz napoleonskog razdoblja (1811. god.) spominju u općini San Lorenzo Isonzio, koja graniči s Goricom, potok Toccai i nasuprot njemu brežuljak nazvan Toccai pod vinogradima. Privitak katastru iz 1837. god. u istom području, navodi 47 posjednika vinograda iz mjesta Toccai.
Nasuprot ovim dokazima, tvrdi se da je u drugoj polovici XIX. st. i to isključivo iz konkurentskih pobuda započela sadnja i proizvodnja grožđa i vina pod tim imenom. Na temelju Trgovačkog sporazuma o zaštiti naziva vina sklopljenog između EZ i Republike Mađarske u studenom 1993., svi bi proizvođači sadnog materijala i vina sauvignonasse (kojeg su do sada zvali tocai odn. tokaj) morali po odluci odgovarajućeg ureda Europske Unije u Bruxellesu u roku od devet (za Francuze), odnosno četrnaest godina (za Talijane i Slovence) početi s pravilnim označavanjem. Hoće li se to i ostvariti vidjet će se uskoro, kad se odgovori na žalbu koju su s tim u svezi podnijeli Talijani i Francuzi. Da bi se izbjegli sporovi, već se u Italiji i kultivar i vino nazivaju Tocai friulano, a od 2008. mogli bi se i kultivar i vino zvati tocai friulano, odnosno samo Friulano.
Malvazija (najčešće uz dodatak generičke oznake primjerice dubrovačka, istarska i sl.) je zajedničko ime za velik broj različitih ili srodnih sorata koje se uzgajaju od davnina u vinogorjima Mediterana, a koje se osim podjele po boji (na bijele, ružice i crne) mogu razvrstati i po drugim karakteristikama (primjerice na vrlo aromatične, aromatične i nearomatične itd.). Razlike se iskazuju u rodnosti, u sposobnosti nakupljanja šećera i kiselina, sklonosti ambijentu, u različitom vremenu dozrijevanja, otpornosti prema bolestima i, dakako u odnosu na ampelografska mjerenja i genetičku raznolikost među pojedinim sortama, odnosno u odnosu na varijabilnost unutar iste sorte.
U proteklih šezdesetak godina među bolja godišta (kakvoćom i urodom) uvrštena su 1945.,1946., 1953., 1957., 1971., 1981., 1985. 1990. i 1992. a 1983. smatra se godinom stoljeća. U literaturi (Levstik) se spominje (cit. T. Pavček u “Slovenski vinogradi”) najbolja godina prošlog stoljeća 1834. Proizvodnja i promet vina u Sloveniji počelo se je regulirati Zakonima 1905. (kada je donijet austrijski vinski zakon), a zatim slijedi Zakon o vinu kraljevine Jugoslavije (1929.), pa Zakon o vinu u SFRJ (1965.), te ZOV RS iz 1974. koji je bio na snazi sve do donošenja iz Zakona o vinu (i o drugim proizvodima od grožđa i vina ili skraćeno ZVDP), koji je stupio na snagu 29. 11. 1997. (Uradni list 70/97.). Taj je zakon s obzirom da je Slovenija u međuvremenu postala članicom EU prestao važiti 2004. pa se uskoro očekuje donošenje novog, koji će biti usklađen s europskim normama. Republika Slovenija godišnje uveze (najviše iz Makedonije i Srbije, ali povremeno i iz Španjolske i dr. vinogr. zemalja) od 150.000 do 300.000 hl vina. Prema statističkom biltenu OIV-a, u tijeku 1991.-1995. bilo je uvezeno 353.000 hl vina, a u razdoblju 1996.-2000. manje od polovice te količine, točnije 150.000 hl vina. U istim razdobljima je izvezena otprilike polovina od uvezene količine (tj. 180.000 i 81.000 hl), ali su sva izvežena vina bila s oznakom k.z.p. Značajan dio izvezenih vina stiže i na tržište Republike Hrvarske. Potrebe domaćeg tržišta za stolnim grožđem (koje od godine do godine podosta varira od 60.000 do 11.000 dt) podmiruje se u cijelosti iz uvoza, a godišnje se uveze i oko 6.000 do 12.000 dt grožđica. Potrošnjom koja varira od 27,37 l pro capite u 1999. god., do 56,34 l pro capite koliko je iznosila 1996., Slovenija zauzima visoko mjesto u [[Europi]], iza Francuske (63), Portugala (58,11), Luksemburga (50) i Švicarske (41,50). Ljubljanski sejem (ranije Gospodarsko rastavišče) koji je 50 godina uspješno organizirao godišnje međunarodne vinske sajmove i degustacije i s tim u svezi, druge manifestacije, nakon prestanka postojanja zajedničke države SFRJ, nastavlja s organizacijom ocjenjivanja vina, ali dio poslova ocjenjivanja vina i organiziranja sajmova vina i vinogradarsko-vinarske opreme sve više preuzima i uspješno obavlja Mednarodni kmetijsko-živilski sejem Gornja Radgona, organizirajući “otprta državna prvenstva vina”. Nakon osamostaljenja Republike Slovenije (1991.), brojna novo osnovana privatna vinarska poduzeća, kvalitetom svojih vina pridonose ugledu slovenskog vinogradarstva i vinarstva.
Izvor: http://vinopedia.hr