Biklu je “registrirao” Mihovil Pavlinović. Početkom 20. stoljeća po istim se nazivom spominje u nekadašnjoj Poljičkoj Republici. F. Ivanišević kaže (1903.): “Bikla je vino pomišano s mlikon po a po. Prije bilo je to ugodno piće, sada mlađi ne maru za biklon.”
Kada je bilo riječi o bevandi, uzgred je spomenuta bikla — piće od vina i mlijeka. Spominje se prvi put u drugoj polovici 19. stoljeća u Makarskom primorju. Biklu je “registrirao” Mihovil Pavlinović.
Početkom 20. stoljeća po istim se nazivom spominje u nekadašnjoj Poljičkoj Republici. F. Ivanišević kaže (1903.): “Bikla je vino pomišano s mlikon po a po. Prije bilo je to ugodno piće, sada mlađi ne maru za biklon.”
Ta se mišavina, po nazivu bikla, pravi, ili se je donedavno pravila, uglavnom u srednjem dijelu Dalmacije (osobito na području Imotske krajine) i to u kraju oko Mosora, Biokova i Rilića. Suvišno je reći – tamo gdje je za to bilo “sirovine”, gdje je razvijeno vinogradarstvo i stočarstvo!
Etnolog Milovan Gavazzi iznosi “da se u nekim predjelima Dalmacije gostu, rodilji ili inače iscrpljenoj osobi nudi hladno mlijeko (ili sirutka) s vinom, i to gotovo isključivo crvenim, kao narodno piće za okrepu i osvježenje (i to osobito ljeti kada ima hladnoga vina i mlijeka u podrumu”. Ta konstatacija nije dovoljno iscrpna jer “osobito ljeti” svuda i nije bilo pravog vina. Uostalom, F. Ivanišević kaže: “U sridnjin i donjin Poljicin malo koja kuća da ne sadi lozu i ne pije svoga vina tamo do Uskrsa, a na lito ko more, kupuje, a ko ne, ’lađa se studenom vodon.”
Danijel Alerić napisao je najopsežniju studiju o bikli (RIJJ, sv. 14, 1988.) pa je dao ove zaključke: “Ono se izvorno pravi tako da se u posudu djelomično napunjenu crnim vinom namuze ili nalije bar još toliko sirova mlijeka, ali, često, i mnogo više, ovisno o ukusu; pri tom vino igra pasivnu ulogu, očito, zato jer se smatra važnijim od mlijeka i jer se tako s njim bolje izmiješa i bez upotrebe žlice. Ono je svjetlije ili tamnije ljubičaste boje, ovisno o količini crnoga vina. To je uglavnom omladinsko i žensko piće, odnosno piće onih koji, zbog raznih razloga, nisu skloni čistom vinu.
Ono je uobičajenije na otočnom nego na kopnenom dijelu srednje Dalmacije: na otocima se načelno pije u kasno proljeće i preko cijeloga ljeta, a na kopnu — uglavnom u kratkom jesenskom razdoblju kad ima mlada vina.”
Evo i dva književna “recepta”.
Po kazivanju Jure Kaštelana u Zakučcu kod Omiša pravi se to piće od crna vina i mlijeka, u odnosu pola prema pola. Pravi se u svako doba godine, ali samo radi toga da posluži kao lijek. Daje se bolesniku koji je bolestan od neke lakše bolesti (težemu bolesniku, na primjer, onomu koji je bolestan od upale pluća, daje se piće od vina i ulja, također u odnosu pola prema pola).
U Podosoju kod Imotskog rođen je pjesnik Petar Gudelj koji je o tom napitku ovako progovorio: “Loza i koza! Ne sastadoše se samo na klancu i u sliku, nego i u bikli, čudesnom arhajskom napitku od tek umuzena, još zapjenjena mlijeka i mlada, tek prevrela crnoga vina. Pastirsko piće: zamuze se u vino, u tikvi. Ili u plitvini, i pije prilogom. Pije li se bikla igdje još osim u Imoti?”
Izvor: Portal oko