Banja Vrućica – svijetla turistička točka na bosanskoj zemljopisnoj karti

Kada danas govorimo o Bosni većina impresija i zaključaka bi bila- prelijepa zemlja a ja bih dodao i nesretna i nesređena. Međutim, Banja Vrućica kraj Teslića (prije rata 60 tisuća a po popisu iz 2013. oko 40000 stanovnika u 44 naselja) u koju smo se uputili mi novinari članovi Zbora hrvatskih turističkih novinara, demantirala nas je u nekim predubjeđenjima a nakon svega viđenog uvjerila nas je u profesionalnost i stručnost u medicinsko rehabilitacijskom turizmu na svjetskoj razini

Aleksandar Radošević direktor marketinga i prodaje u Kardialu (najboljem od četiri hotela, ostala tri su Hercegovina, Posavina i Srbija) najprije nas je upoznao sa širinom djelatnosti i naravno brojkama, da bismo kasnije u 90-minutnom obilasku i vidjeli ono o čemu nam je govorio. Razgranatim podzemnim hodnicima su povezani svi spomenuti hoteli gdje su u podrumskim i nižim prostorijama smješteni mnogobrojni aparati za kardiovaskularnu i fizijatrijsko reumatološku rehabilitaciju.

Aleksandar Radošević

Ondje se nalazi čitav niz manjih dvorana, bazena za kupke, barokomore, tri saune, saloni ljepote, desetine ležajeva za masažu, tretmane strujom itd. Tek nakon prolaska svim tim prostorijama stekli smo uvid koliko je Banja Vrućica uz turističku djelatnost za rekreaciju i odmor, zapravo i pravi lječilišni centar sa nizom ordinacija za dijagnostiku gdje svakodnevno radi 8 doktora, 30 fizioterapeuta i 20 medicinskih tehničara. Postoje i odjeli sa teško pokretnim ili nepokretnim bolesnicima u “Hercegovini”, koji svoje rehabilitacijske vježbe rade uz veliku pomoć medicinskog osoblja. Dogodine se očekuje završetak još jednog objekta u kojemu će biti operacijske sale, tako da će se raditi i operacije. Slično kao u našim Krapinskim toplicama i pripadajućoj “Magdaleni”. U najnovijoj ponudi, u duhu nažalost lošega vremena u kojemu upravo živimo, radi se postkovidna rehabilitacija. U hotelima je zaposleno oko 300 radnika a kapacitet u sva četiri je oko 1000 kreveta. Banja ima cijeli niz sportskih objekata (2 nogometna igrališta, košarku, odbojku, tenis, kuglanu…) u kojima se pripremaju reprezentacije i klubovi iz tih sportova. Ovaj objekat sa 102 godine tradicije je u posljednjoj nekovid godini 2019. ostvario oko 255 000 noćenja a 88 000 , dakle više od trećine, su napravili ljudi iz Hrvatske redom Istra, Dalmacija, Slavonija i naravno Zagreb. Banja Vrućica, čiji je slogan U SRCU PRIRODE, odlično surađuje sa Udrugama hrvatskih umirovljenika. Dva dana prije našega dolaska otputovala su nakon desetodnevnog boravka četiri autobusa umirovljenika iz Hrvatske. Sadašnji menadžment je prošle godine kupio hotel Bistricu na Jahorini , koji se obnavlja i u zimu 2022. bit će spreman primiti prve goste u budućem luksuznom lječilištu i sportsko rekreacijskom centru. Toliko o brojkama i slovima a impresije svih nas za dvodnevnog boravka u hotelu Kardial i dvije ciljane vožnje u okolicu su bile jako pozitivne. Prije svega bih istaknuo profesionalnost kompletnog osoblja, uslugu na visokoj razini, susretljivost sa terminom večere oba dana jer smo zbog kasnih ručkova praktički trebali odmah po povratku na večeru. Domaćini su nam po a la cart izboru pripremili Karađorđevu šniclu, brancina, Kardial šniclu jasno sa prilozima i desertima. Odlična, ukusna i obilno pripremljena hrana uz čaše jednako dobre žilavke Vukoje iz Trebinja.

Kardial teleća punjenja šnicla

Drugoga dana posjetili smo svetiše Djevice Marije u Gornjoj Komušini. Do tamo možete doći dobrim asfaltiranim putem iz Teslića, ali smo mi odabrali šumski put na izlazu iz Banje Vrućice na tragu alanfordovskih doživljaja. I danas mislim da nam je naš, inače odlični vozač, Robert priredio avanturu šumskoga puta da bismo imali temu više za pisati.

Puno je tu napuštenih kuća uz put, a velečasni Boris Salapić iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije upoznao nas je, uz osvježavajuća pića, sa pričom o Gospinoj slici. Inače, ona se u izvorima spominje prvi puta 1779 godine a smatra se da je nastala kao rad slikara venecijanske škole Baltasara D`Ane. Legenda kaže da su sliku otkupili stanovnici ovoga kraja od jednoga seljaka iz Mrkotića (okolica Tešnja), koji je tvrdio da mu pomaže i godinama drži pune ambare žita, za “stotinu prikupljenih volova, sto ovnova i sto oka kravinjskog masla”.

križ na brdu Kondžilo

Noseći je na nosiljci u svoj kraj stali su da se odmore na vrhu brda Kondžilo. Htijući dalje vidjeli su da je ne mogu podići. U tom času zavjetovali su se Gospi da će je svake godine na Veliku Gospu donositi na brdo a nakon toga su je uspjeli podići i odnijeti u Komušinu. Crkva je sagrađena ondje, a svake godine u doba Velike Gospe kreće procesija do brda koje je zadnjih godina sređeno s impozantnim križom poput piramide, velikim staklenim oltarom i popratnim objektima. Priča nam velečasni Salapić da taj događaj iz svih dijelova Bosne privuče čak do 40 000 vjernika, ‘posebno iz usorskog i žepačkoga kraja! A ukupno crkvu posjeti tijekom godine još desetak tisuća ljudi. To je posebno zanimljivo u kontekstu činjenice da je od predratnih nekoliko tisuća vjernika katolika danas u širem području Komušine ostalo 120 katoličkih obitelji. Međutim, iako su najvećim dijelom na radu u Zapadnoj Europi obnovili su porušene kuće tako da smo prošli i vidjeli nekoliko lijepo uređenih naselja u koja ljudi dolaze povremeno tijekom godine.

Na povratku iz Komušine imali smo dogovoreni ručak u restornu hotela/pansiona “Rođo”. Jedno od najboljih gastronomskih mjesta u Tešnju i okolici. Odlično su za aperitiv poslužile rakije iz ovoga kraja: šljivovica, viljamovka, dunjevača. Na hladnoj plati bilo je svinjskog i goveđega pršuta, nekoliko vrsta domaćih salama, kravlji sir…

Oko jela složili smo se da nam prirede 5-6, a da imamo mogućnost probati pomalo od svakoga. Našlo se tu klasičnog ćevapa u somunu, kuhane teletine, paprikaš od tri vrste divljači, Karađorđeva šnicla, prva cicvara na ovom putu (probali smo još u Kardialu i Hajdučkim vodama) nekoliko vrsta salata, meni osobno draga, krupno rezani kiseli kupus i jasno više različitih deserta. Sva jela su bila ukusna i u dovoljnoj količini.

Ćevapi
Kuhana junetina
Karađorđeva šnicla

Drugoga dana posjetili smo svetiše Djevice Marije u Gornjoj Komušini. Do tamo možete doći dobrim asfaltiranim putem iz Teslića ali smo mi odabrali šumski put na izlazu iz Banje Vrućice na tragu alanfordovskih doživljaja. I danas mislim da nam je naš, inače odlični vozač Robert, priredio avanturu šumskoga puta da bismo imali temu više za pisati. Puno je tu napuštenih kuća uz put a velečasni Boris Salapić iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije upoznao nas je sa pričom o Gospinoj slici. Inače , ona se u izvorima spominje prvi puta 1779 godine a smatra se da je nastala kao rad slikara venecijanske škole Baltasara D*Ane. Legenda kaže da su sliku otkupili stanovnici ovoga kraja od jednoga seljaka iz Mrkotića (okolica Tešnja) “za stotinu prikupljenih volova, sto ovnova i sto oka kravinjskog masla” koji je tvrdio da mu pomaže i godinama drži pune ambare žita. Noseći je na nosiljci u svoj kraj stali su da se odmore na vrhu brda Kondžilo. Htijući dalje vidjeli su da je ne mogu podići.

U tom času zavjetovali su se Gospi da će je svake godine na Veliku Gospu donositi na brdo a nakon toga su je uspjeli podići i odnijeti u Komušinu. Crkva je sagrađena ondje a svake godine u doba Velike Gospe kreće procesija do brda koje je zadnjih godina sređeno sa impozantnim križem poput piramide, velikim staklenim oltarom i popratnim objektima. Priča nam velečasni Salapić da taj događaj iz svih dijelova Bosne privuće čak do 40 000 vjernika, posebno iz usorskog i žepačkoga kraja! Ukupno crkvu posjeti tijekom godine još desetak tisuća ljudi. To je posebno zanimljivo u kontekstu činjenice da je od predratnih nekoliko tisuća vjernika katolika danas u širem području Komušine ostalo 120 katoličkih obitelji. Međutim , iako su najvećim dijelom na radu u Zapadnoj Europi obnovili su porušene kuće tako da smo prošli i vidjeli nekoliko lijepo uređenih naselja u koja ljudi dolaze povremeno tijekom godine.

šargije na tržnici

Na povratku iz Komušine imali smo dogovoreni ručak u restornu hotela/pansiona “Rođo”. Jedno od najboljih gastronomskih mjesta u Tesliću i okolici. Odlično su za aperitiv poslužile rakije iz ovoga kraja: šljivovica , viljamovka, dunjevača. Na hladnoj plati bilo je svinjskog i goveđega pršuta, nekoliko vrsta domaćih salama, kravlji sira…Složili smo se da nam prirede više različitih jela da bismo mogli probati pomalo od svakoga. Našlo se tu klasičnog ćevapa u somunu, kuhane teletine , paprikaš od tri vrste divljači, Karađorđeva šnicla, prva cicvara na ovom putu (probali smo još u Kardialu i Hajdučkim vodama) nekoliko vrsta salata, meni osobno drag krupno rezani kiseli kupus i jasno više različitih deserta. Sva jela su bila ukusna i u dovoljnoj količini. I Karađorđeva šnicla koja je bila na mom tanjuru također ali su kuhari zaključili da je potreban i poveći preljev od majoneze. Nema potrebe da je tako i samo za ovo jelo ću im sugerirati- manje je više, katkada. Dobro su se u sve uklopili žilavka i vranac vinara Vukoje. Za desert kušao sam još jednom na ovom kratkom bosanskom izletu tufahiju. Jabuka kuhana u vinu sa nadjevom nije komplicirano jelo ali je vrlo efektno. Šteta da u Hrvatskoj više restorana nema ovaj specijalitet. Lijepo, ugodno mjesto i za veće zabave ostalo nam je u sjećanju po strpljivim i educiranim konobarima. Posjetiti.

Peke na tržnici.

Drugoga dana šetali smo centrom grada, vidjeli izvana obnovljenu katoličku crkvu i pravoslavnu u kojoj se još dovršavaju freske. Uz rijeku Usoru smještena je tržnica. Nas je zanimao onaj ruralni dio koji nudi sir, sušene jabuke, orahe i slično a mene je zaintrigirao štand sa drvenim suvenirima, frulama i šargijama jer to je ono izvorno bosansko i poneka peka. U neposrednoj blizini Banje nalazi se zanimljiva caffe galerija “Positive” sa slikama, starim namještajem i drugim predmetima iz prošlih vremena. Neki od nas su ga “zatvarali” obje večeri oko ponoći ispunjeni pićem i zadovoljstvom. Posjetiti. Pokušali smo prve večeri u blizini hotela provesti vrijeme u ćevapdžinici ali su obje u ovo doba godine bile zatvorene. I to je jedina zamjerka razmišljajući o turističkoj ponudi, koja je u Banji vrhunska, da bi trebao postojati bar jedan ugostiteljski objekat koji radi cijele godine za posjetitelje Vrućice. U sklopu Banje Vrućice je jedan stari restaurant, sada više godina zatvoren a nadaleko poznat Kiseljak, za kojeg nam kaže gospodin Radošević da je u planu renoviranja i otvorenja. Bio bi to izuzetno dobar potez.

Ono po čemu je Banja vrućica posebno poznata je mineralna voda koja na površinu dolazi sa 38 stupnjeva celzijusa puna ugljičnog dioksida koji ulazi u kožu što je dobro za krvne žile, snižava tlak u arterijama i pogoduje radu srca. U bazenima je voda na 32 stupnja. Tih dana često smo bili u bazenima (trebat će još jedan veći u zatvorenom prostoru ubuduće), koristili nekoliko vrsta sauna i jasno masaže. Ovim putem pozdravljam vrsnog masera Srđana a vjerujem da se i svi iz grupe pridružuju. Posebna priča je autohtono jelo ovoga kraja -Cicvara. Jeli smo je na tri mjesta, sve su bile ukusne i poticale na još. Cicvara je jelo od domaćega mlijeka (a da kakvog drugog..), masnog sira može i vrhnje a sve pomiješano u kukuruznom brašnu. Izvanredno. Nama danas to izgleda jednostavno i dostupno ali u prošlosti to je bilo jelo za poželjeti i nije je bilo svakoga dana.

Cicvara
Cicvara

Posljednjega dana na cesti prema Doboju oko 23 km od Teslića smještene su Hajdučke vode koje pripadaju TO Teslić. Prekrasan turistički objekat sa sobama restoranom i wellness centrom. I opet nas je bilo kojima ni kupanje toga jutra u Banji nije bilo dovoljno. Bazen okružen crnogoricom okićenom te noći snijegom je zaista impresivna slika na 810 metara visine. Obližnji poznati vrh Borje visok je oko 1100 metara. Nešto poput našega Sljemena. Kupanje i sauna su dobrodošli prije aperitiva rakije od drenjine a onda i ponude domaćih jela, sa čestim pridjevom hajdučki kao podsjet na hajduke i njihova vođu Kostu. Dakle, hajdučka -pita, plata, rakija, čajevi , trave..i još jednom smo se uvjerili da se u ovome usorskome kraju dobro i raznovrsno jede. Na drvenom pladnju bili su uštipci, cicvara, pite sa sirom i blitvom, kajmak, sir…A na Hajdučkoj plati našli su se goveđi i svinjski pršut, suhi vrat, karađorđeva šnicla, peka od junećeg mesa, šampinjoni punjeni kajmakom. Ni to nije bilo sve, a ljubazni domaćini stalno nude još, krepka čorba od junetine sa puno povrća i više vrsta kiselih salata, šopska…Pili smo vino Primavera (mješavina 50% žilavke, 25% malvasia i 25% tamnjanike već spominjanog Radivoja Vukoje. Izuzetna posluga , izuzetni ljudi, izuzetno mjesto- Hajdučke vode! Ime je naravno nastalo po pričama i legendama iz ovoga kraja o hajducima koji su pljačkali one za koje su mislili da to treba napraviti ali i pomagali narodu. Naglašavam, da osim spomenutog bazena i wellnessa posjetitelji ovdje dolaze i zbog zraka tj. zračnih banja koje su sve popularnije, pogotovo u Srbiji. Ovaj hotel je na novosadskom Sajmu turizma osvojio zlatnu medalju za nove ponude.

Na kraju mogu konstatirati da se u Banji Vrućici može provesti deset dana u punom pansionu sa nekoliko besplatnih tretmana i jasno svakodnevnim bazenom za manje od 2000 kuna a ako ste penzioner još koju stotinu manje. Ponuda vrijedi tog novca, vjerujte mi. Zahvaljujem direktoru TO Teslić Danijelu Petroviću, Maji Jotanović voditeljici koja nam je približila pojam hajdučki u ovim krajevima i direktoru marketinga i prodaje u ZTC Banja Vručica Aleksandru Radoševiću na izuzetnom gostoprimstvu.

Pogled iz hotela na sjever prema Borju

tekst /foto: Vjekoslav Madunić

naslovna slika: Banja Vrućica iz zraka – foto PR

Posjetite i pretplatite se na naš kanal

RECEPTI, SAVJETI, DOGAĐANJA I ZANIMLJIVOSTIspot_img

Pročitajte još i ovo...

Povezani članci